U proteklih pet godina preminulo 20 optuženih za ratne zločine

     

Oko 20 osoba protiv kojih je Državni sud potvrdio optužnice za ratni zločin preminulo je u proteklih pet godina prije izricanja konačne presude, zbog čega su krivični postupci protiv njih obustavljeni, dok je desetak predmeta u fazi “mirovanja” zbog bolesti optuženih.

Iz udruženja žrtava kritikuju Državno tužilaštvo da sporo provodi istrage, dok iz Tužilaštva odgovaraju da rade u skladu s Državnom strategijom za rad na predmetima ratnih zločina. Stručnjaci koje je kontaktirala Balkanska istraživačka mreža Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) kažu kako sve zavisi od političke volje i spremnosti da se ovi procesi ubrzaju i okončaju.

U Državnom sudu su rekli da postoji 10 predmeta koji “miruju” zbog bolesti optuženih, ali da ne vode evidenciju da li su postupci zbog toga razdvojeni, kao ni da se ne vodi evidencija o optuženima koji su umrli.

“Sud ne radi sporo, bez odlaganja postupa po svim podignutim optužnicama Tužilaštva BiH i ima kapaciteta za njihovo procesuiranje. No dinamika i vrijeme podizanja optužnica su u isključivoj nadležnosti Tužilaštva BiH”, kažu u Državnom sudu.

Politički uticaji
Osim što navode da predmete procesuiraju u skladu s Državnom strategijom za rad na predmetima ratnih zločina koja je na snazi, u Tužilaštvu dodaju da ne mogu utjecati na dešavanja kao što su bolest ili smrt sudionika u postupku.

Iz najviše tužilačke institucije u državi kažu kako nemaju evidenciju o optuženima koji su umrli prije nego što je postupak protiv njih završen. Prema vijestima objavljenim na stranici Suda BiH, od početka 2015. godine 20 osoba protiv kojih je potvrđena optužnica preminulo je prije nego što je proces pravosnažno završen.


Posljednji koji je preminuo jeste Milan Bogdanović, koji je prvostepenom presudom iz marta 2019. oslobođen optužbe da je, kao nekadašnji komandir Šeste čete Posebnih jedinica policije (PJP) Stanice javne bezbjednosti (SJB) Zvornik, odgovoran za zarobljavanja muškaraca Bošnjaka nakon pada Srebrenice u julu 1995. i njihovo odvođenje na razne lokacije, te omogućavanje drugima da ih zlostavljaju i ubijaju.

Prvostepenom presudom je optužbi za zločine počinjene u Višegradu oslobođen i Jovan Popović, ali je preminuo prije donošenja pravosnažne odluke, dok je u februaru 2019. obustavljen postupak protiv Izeta Arifovića, koji je prvostepenom presudom osuđen na deset godina zatvora zbog zločina počinjenih na području Srebrenice i Bratunca.

Zbog smrti su obustavljeni postupci protiv Mirka Raguža i Ivice Markovića, koji su bili zajedno optuženi za zločine počinjene u Stocu, potom Cvjetka Popadića i Radivoja Đorđića, koji su se u istom predmetu teretili za zločine u zvorničkom selu Lokanj.

Tokom trajanja i prije početka samog suđenja preminuli su Vinko Kondić i Mićo Praštalo, koji su bili optuženi za zločine u Ključu; Dragomir Tintor i Zdravko Antonić, koji su teretili za zločine počinjene na području Prijedora; Gvozden Lukić, koji se teretio za zločine počinjene u Vlasenici i Milićima; Neđad Ćorić, optužen za zločine u Mostaru; kao i Ostoja Balaban, kojem se sudilo za zločine počinjene u Bosanskom Novom.

Preminuli su i Vlado Stjepanović, kojem se sudilo za zločine na području Bijeljine; Dragan Lubarda, kojem se sudilo za zločine u Rogatici; Fahrudin Hadžiosmanagić Tadžić, koji se teretio za zločine počinjene u Bosanskoj Krupi; Aleksandar Petrović, protiv kojeg se vodio postupak zbog zločina na području Kotor-Varoši; Fahrudin Alić, koji se teretio za zločine u Sarajevu, te Novak Mitrović, koji je bio optužen za zločine počinjene u Zavidovićima.

U udruženjima žrtava kažu da im je jasno kako se ne može uticati na biološki sat, ali i da porodice žrtava neće doživjeti bilo kakvu satisfakciju jer su istražni organi ranije trebali početi raditi na predmetima ratnih zločina, te da je i tu “politika upetljala prste”.

“Dokle god se Tužilaštvo ne riješi pitanja ‘šta će politika reći’, neće biti ni pravde ni, narodski rečeno, ‘pravdice’, iz prostog razloga što je od ratnih događaja prošlo više od 20 godina. Pravdu treba tražiti, ali to nije urađeno u onom vremenu kada je zločinac trebao odgovarati za svoj zločin”, kaže Zlatko Prkić iz Hrvatske udruge logoraša Vareš i dodaje da mnogi neće dočekati osude svojih zločina.
Prema njegovim riječima, udruženja su pripremala materijale za istražne organe i savjetovala se s vrhunskim stručnjacima, koji su im rekli da ima dovoljno dokaza da se podignu optužnice, ali da to nije urađeno ni nakon 15-20 godina jer se ne razmišlja o žrtvi i svemu onome što se s njom dešavalo.

Vinko Lale iz Udruženja logoraša regije Birač kaže da porodice i žrtve nisu doživjele barem dio satisfakcije da se optuženima sudi jer je bilo slučajeva da su neki od njih preminuli prije samog početka suđenja, te se onda stiče dojam da se za podizanje optužnice čeka do zadnjeg momenta, protiv ljudi koji su u teškom zdravstvenom stanju.

“Ako se gleda s humanog aspekta, strašno je da se ljudima u takvom stanju nameće optužnica kada boluju od teških bolesti. S druge strane, problem je i kada se optužnica podiže 25 godina od ratnih dešavanja, što je apsurd”, kaže Lale.

Bakira Hasečić, predsjednica Udruženja “Žena – žrtva rata”, smatra da bi se optuženi s narušenim zdravstvenim stanjem trebali smjestiti u jednu ustanovu gdje bi nepristrasni vještaci mogli procijeniti njihovu sposobnost, bez manipulacije medicinskom dokumentacijom, ali da su oštećeni i žrtve nemoćni da bilo šta urade.

“Mislim da se za neke slučajeve čeka da se dobije na vremenu kako bi ostali nekažnjeni. Očito je da se čeka da umru žrtve, svjedoci i ratni zločinci”, dodaje Hasečić.

Faza mirovanja
U Državnom sudu su u fazi mirovanja postupci protiv Maneta Đurića, Mehmeda Sadikovića, Dragana Ninkovića, Zulfikara Ališpage, Nedžada Hodžića, Dragoslava Bojića, Radojka Keverovića, Josipa Krešića, Mehmeda Aleševića i Aleta Hodžića zbog lošeg zdravstvenog stanja optuženih.

Vehid Šehić, analitičar iz Foruma građana Tuzla, kaže da generalno nakon rata nije rađeno na tome da se svi oni koji su osumnjičeni za ratne zločine procesuiraju i da u tom periodu nije bilo političke volje, a te osobe su uvijek bile neka vrsta nacionalnih junaka i postojao je veliki otpor javnosti.

“Što vrijeme bude više prolazilo, imat ćemo manje mogućnosti da procesuiramo ljude i da budu pravomoćno osuđeni, jer ovakvim obustavljanjem postupaka nemamo sudsku legitimaciju da ih nazivamo ratnim zločincima. U svakom postupku vrijeme nije saveznik pravdi i to je nešto na šta niko ne može uticati. Moramo biti svjesni da mnogi koji su počinili ratne zločine neće doživjeti ovozemaljsku pravdu”, kaže Šehić.

Aleksandra Letić iz Helsinškog odbora za ljudska prava navodi da u sudskoj praksi optuženi treba biti u dobrom zdravstvenom stanju i sposoban da prati suđenje koje se vodi protiv njega, ali isto tako, prema njenim riječima, mora postojati i neka nezavisna komisija koja će se baviti procjenom koliko su te stvari istinite ili se odugovlači s procesom.

“Kada bismo stvarno nešto htjeli da uradimo, onda bi se država trebala odrediti prema tome, mobilizirala sve moguće resurse koji su potrebni da se efikasno, brzo i pravično vode postupci. Na sceni je sada odugovlačenje tih procesa, mrcvarenje vremenom i mrcvarenje svjedoka koji čekaju da daju svoj iskaz, to je čisto jedno mrcvarenje i izigravanje jednog pravnog sistema koji je nefunkcionalan”, naglašava Letić.

Prema njenim riječima, nije isto provoditi proces tranzicijske pravde pet godina nakon rata, a kamoli poslije 25 godina, te da iza toga svjesno stoje međusobni dogovori svih političkih aktera jer niko ne insistira na toj priči i ne zahtijeva da se stvari brže rade, a isto se, kako dodaje, dešava i u sudskim procesima.

Krstan Simić, bivši sudija Ustavnog suda BiH, smatra da država nije položila ovaj ispit i boji se da se ostavlja nedovršeno vrlo opasno pitanje, kako kaže, opasnije nego što iko iz sadašnje politike može shvatiti, jer je BiH kao društvo u cjelini potcijenilo značaj procesuiranja ratnih zločina kao dobre osnove za stvaranje pomirenja i pravde za žrtve i njihove satisfakcije.

“Nije samo problem tog biološkog sata, to je samo jedna činjenica, jer ljudi umiru. Ali, postoji i vremenska distanca, kada je sve teže dokazati zločine koji su počinjeni, jer vrijeme čini svoje i u pogledu zaborava činjenica”, kaže Simić.

Procesuiranje se, prema njegovim riječima, moralo završiti, a navodi da i sada za to ima šanse i još nije kasno, ukoliko vlast ima želju da nađe način i sredstva da taj posao privede kraju.

Simić kaže da se “papirnatim” strategijama ne može puno uraditi kada jedno suđenje traje dugo, što može biti i opravdano da se utvrdi krivica, a sličnog mišljenja je i Šehić, koji kaže da se strategije za procesuiranje ratnih zločina donose, a svaka od njih usporava efikasnost postupaka u takvim slučajevima, te da treba imati u vidu da pored okrivljenih umiru i svjedoci.

“To je nešto sa čime se mi moramo pomiriti, biološki sat, vrijeme i za to je jako bitno što efikasnije raditi predmete ratnih zločina. Sigurno se može nešto učiniti da se ti postupci što efikasnije rade, kako bi se mogli okončati”, zaključuje Šehić.

IZVOR: RTV SLON/DETEKTOR.ba