Elektromotorna kolica koja mijenjaju živote: „Jedva čekam otići u školu!“

TV SLON UZIVO RADI OSLON UZIVO

“Jedva čekam da odem u školu. Zato što nikada nisam, ona prijašnja elektromotorna kolica vozao u školi. Ovdje sam ih samo mogao vozati ispred zgrade jer ovdje nije bilo ni rampe dok sam imao prijašnja elektromotorna kolica.” – započinje svoj razgovor s nama Amin Hodović iz Lukavca.

A sada Amin iz Lukavca ima sve to. Pristupnu rampu za lakše kretanje od ranije i nova elektromotorna kolica od prošle sedmice. Iako je deveti razred, ovaj skromni petnaestogodišnjak, zbog nestabilnih vremenskih prilika i bolnog transporta, trenutno ne ide na nastavu. Zato, vrijeme u kući krati pripremajući se da svojim drugarima, nada se, ubrzo pokaže razlog svoje, ali i sreće njegove porodice.

“Meni je samo potrebno da mi drugovi dodaju stvari, a ja se mogu sam kolicima kretati po školi, od učionice do učionice…” – govori nam Amin.

Do sedme godine Amin se kretao bez ikakvih problema, od sedme do devete sve teže i sporije, da bi već sa devet godina bio vezan za kolica. Te 2012. kada mu je između ostalog dijagnosticirana i progresivna mišićna distrofija, za njega i njegovu porodicu izazovi tek počinju.

“Sve ono što radi jedan zdrav i normalan insan, mora i on to da obavi, ali sam ne može. Mora biti neko pokraj njega. Od ujutro kada ustane, do naveče kada liježe.” – kažu Aminovi roditelji Almira i Esad Hodović.

Kvalitetna saradnja

Duge noći i još duže dane, Aminovim roditeljima djelomično su skratila elektromotorna kolica koja je upravo on sa još petero vršnjaka dobio po posebnom programu Zavoda zdravstvenog osiguranja Tuzlanskog kantona. Iako su im se osobe sa invaliditetom nadale tek u ovoj godini, poslije našeg izvještavanja, bilo je jasno kako će elektromotorna kolica dobiti već u 2018-toj. Što se na kraju i desilo.

“Ovo je bilo retroaktivno za 2018. godinu. Kolica su podijeljena za šest korisnika koja je Koalicija zajedno sa svim organizacijama izabrala. Vodili smo se tim da to budu mlade osobe koje se školuju i koje imaju potrebu za elektromotornim kolicima kako bi mogle nastaviti svakodnevni život i kako bismo njima i njihovim roditeljima mogli olakšati svakodnevne aktivnosti. Prvenstveno cilj je bio da mogu nastaviti školovanje.” – riječi su Dalibora Lukića, predsjednika Udruženja distrofičara TK.

Kad država zakaže

A upravo to će, sada lakše nego ranije, nastaviti i Emina Hatemić iz gračaničkog naselja Donja Orahovica. Od 23 godine života, dvadeset je provela u kući, dok je posljednje tri itekako aktivna u zajednici. Sada, kada, ne svojom krivicom, tek prvi razred osnovne škole uspješno privodi kraju, elektromotorna kolica stigla su joj, kaže, u pravi čas!

“Što se tiče moje škole, ja sam zbog sistema države bila spriječena da redovno završim osnovnoškolsko obrazovanje. Nakon 15 godina dobila sam priliku da se vanredno školujem i sada ide to dobro… Nisam imala svijetli pogled u budućnost jer nisam nikad ni razmišljala o tome da će se ikada išta promijeniti. Jer živjela sam 20 godina istim tempom. Sada, sada imam mnogo ciljeva u glavi i nadam se da ću ih ispuniti…” – govori za RTV Slon Emina Hatemić.

Baš kao i Aminovim, i Emininim roditeljima kolica su nada njihove nešto lakše budućnosti.

“Meni je to 50 posto olakšanje. Ja prije, kada Emina želi u drugu prostoriju mora mi neko pomoći da je prenesem tamo jer drugačije ne može. Sada ja Eminu mogu staviti u kolica i ona može gdje god hoće. To je 50 posto olakšanje i možda i više. Meni je pola olakšano.” – kaže Senka Hatemić, Eminina majka.

Iako izuzetno skromni, i Hodovići i Hatemići ovdje neće prestati s borbom da svojoj djeci živote učine lakšima. Zbog toga, recimo Amin nema potrebu ići na banjsko liječenje jer su mu mama i tata banju napravili u kući. Međutim, da bi je koristio, potrebna mu je dizalica. A to, jako puno košta.

Dizalica prijeko potrebna

“Bazen bi mu pomogao iz razloga što bi mu najveća pomoć bila potapanje u vodi i bazenu, te držanje Amina u toj vodi. Kada se spusti u bazen, u toj vodi bi bilo dosta olakšano izvoditi, te vježbe, opuštanja mišića, istezanja ruku i ostalo.” – kaže Esad Hodović.

Jednako skromne su i Eminine želje.

“Bila bi mi potrebna ta dizalica da pomaže. Ja ne mogu sama ustati. Podižu me roditelji na kolica, u wc i gdje god je potrebno. To bi puno olakšalo i meni i njima.” – govori Emina Hatemić.

Život bez sna

A naročito njima – Emininim i Aminovim roditeljima koji će za svoju djecu učiniti ama baš sve. Čak i godinama ne spavati, kako bi oni zbog kojih žive, za razliku od života, barem imali brižnije snove.

“Ja sam zadnji put spavao lijepo kada sam bio na terenu, kada sam radio dva i po mjeseca. S bauštele dođem i legnem.” – odgovara Esad Hodović, dok Aminova majka dodaje “Trebalo bi mi šest mjeseci po šest – sedam sati da spavam, da bih bila odmorna. Jedno šest dobrih mjeseci da bih se osjećala naspavano i odmorno.”

“Pa uz jaku volju, ljubav iz srca i uz slogu – to je jako potrebno jednoj porodici da opstane.” – poentira Senka Hatemić.