Građani Tuzle obilježili godišnjicu genocida u Srebrenici

Građani Tuzle obilježili godišnjicu genocida u Srebrenici

Objavio: -

Građanke i građani Tuzle okupili su se kod Muzičke škole, odakle su šetnjom preko Skvera došli do Trga žrtava genocida u Srebrenici, gdje je upriličen program obilježavanja 24. godišnjice genocida u Srebrenici. Ovim činom, kako kažu, pokazuju da su uz majke Srebrenice koje su ovog 11-tog u Potočarima, gdje ukopavaju svoje najmilije ili obilaze mezarja ubijenih članova porodica i rodbine.

”Danas sam ovdje da dam podršku majkama Srebrenice da znaju da nećemo zaboraviti ovo što se desilo, da ćemo pamtiti, prenositi na naše buduće generacije”, kaže Emina Muminović.

Mladi neće i ne smiju zaboraviti ono što se dogodilo u julu 1995. godine. To treba svima biti opomena, poručuju upravo mladi s ovog mjesta. Ističu da su svjesni toga, da je najteže ljudima kojima su ubijeni najmiliji.

”Mi mladi mislim da smo ključ u svemu ovome, da ne smijemo zaboraviti, da moramo pamtiti ovo, da moramo obilježavati svaki mjesec, svaki dan u godini, da se sjećamo šta se dešavalo u Srebrenici, šta se dešavalo našoj braći, sestrama, daidžama, amidžama i svima nama”, navodi Džanan Kušljugić.

Sjećanje, opomena i učenje o Srebrenici mora biti prisutno konstantno, poručeno je iz Tuzle. Takvo zlo se više nikada nikome ne smije desiti. Tokom programa obilježavanja genocida u Srebrenici, pročitana su imena onih koji su danas ukopani u Memorijalnom centru Potočari.

”Nema riječi koje mogu pokazati današnju našu emociju. Svi mi živimo Srebrenicu na neki svoj način. Da Tuzli kažemo ko je danas pokopan i da ovi svi koji su prisutni, na bilo koji način, fatihom, dignu ruku tim nevinim stradalim žrtvama, odaju počast koju mogu”, riječi su Jasne Hadžiselimović.

Za sugrađanke koje su 95-te dočekivale stanovništvo Srebrenice i Podrinja i pomagale ženama koje su očekivale informacije o svojim najmilijima, ovo je također težak dan.

”Te dane nećemo nikad zaboraviti, mi koje smo učestvovale u dočeku Srebreničana. Dok smo bivali s majkama, suprugama i sestrama, djeca su uvijek pitala, majka hoće li babo proći. Svaki dan smo išle, to je bila naša obaveza, da pomognemo, da one ako ništa drugo, da se makar nadaju da će njihovi najmiliji proći”, prisjeća se Tenzila Jusufagić.