Na suđenju Radislavu Krstiću 2004. godine prvi put dokazan genocid u Srebrenici

Na suđenju Radislavu Krstiću 2004. godine prvi put dokazan genocid u Srebrenici

Objavio: -

Počinjući s glasinama o strašnom zločinu, haški istražioci i tužioci prisjećaju se kako su postepeno prikupljali dokaze o Bošnjacima u Srebrenici koji su 1995. godine bili žrtve genocida.

“Pa, gdje to ima da neko živo biće tako sve to uništi, pobije, sve unakazi… Samo zamisli ovog mog najmlađeg sina, one rukice, da mogu one rukice uginuti, da ih više nema, da ih ne gledaš, da beru jagode, da pišu knjigu svoju, da idu u školu, da idu na ekskurziju… Kako koje jutro osvane, kriješ oči da ne vidiš jutra, kako djeca idu u školu, kako muževi idu na posao…”

Ovo su riječi jedne od zaštićenih svjedokinja na suđenju Radislavu Krstiću, bivšem generalu Vojske Republike Srpske (VRS), u čijoj je presudi 2004. godine prvi put zaključeno da je u Srebrenici počinjen genocid.

Iz ruku ove Srebreničanke je u julu 1995. u Potočarima istrgnut njen 14-godišnji sin. Posljednje njegove riječi bile su da mu uzme torbu, koju su srpski vojnici i policajci bacili na gomilu, sa stvarima drugih muškaraca.

Stvari im više nisu bile potrebne, jer su – njih oko 8.000 – u narednim danima pobijeni u masovnim egzekucijama na području Bratunca i Zvornika.

Zahvaljujući pionirskom poslu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ/ICTY), tužioci su pokazali, po prvi put nakon Drugog svjetskog rata, kako je jedna cijela grupa ciljana za uništenje.

Istrage masovnih zločina nakon pada Srebrenice – a što su sudovi okvalifikovali kao genocid – trajale su mjesecima, a bile su pune izazova.

Jean-Rene Ruez, istražilac Haškog tužilaštva od 1995. do 2001. godine, kaže da je istraga o dešavanjima u Srebrenici bila nezamislivo složena od samog početka.

“Mjesto zločina je nevjerovatno po veličini – 70 kilometara u smjeru sjever-jug, 40 kilometara istok-zapad… To je mnogo veće nego što bi u svakoj normalnoj situaciji bilo mjesto zločina”, pojašnjava Ruez.

Godinu dana prije Srebrenice, u afričkoj državi Ruandi u 100 krvavih dana ubijeno je više od 800.000 ljudi. Masovna ubistva u Ruandi i bivšoj Jugoslaviji su dovela do formiranja međunarodnih sudova u Haagu i Arushi.

Glavni tužilac Tribunala za Ruandu Hassan Jallow kaže da mu je od početka istrage bilo jasno da su ubistva Tutsija počinjena s ciljem uništenja cijele grupe.

“Ono što se desilo u Ruandi bilo je očigledno i pred očima javnosti kad je riječ o ubijanju Tutsija i umjerenih Hutua. Bilo je jasno da su ubijanja izvedena s genocidnom namjerom da eliminišu Tutsije kao etničku grupu”, kaže Jallow.

Dokazivanje genocida u Srebrenici bilo je dosta teže. Međunarodnu istragu o dešavanjima u Srebrenici krajem jula 1995. pokrenuo je Jean-Rene Ruez, koji je bio na čelu kasnije formiranog istražnog tima Haškog tribunala za Srebrenicu. Počeo je od glasina.

“Bila smo tada nas dvojica istražilaca. Helikopterom smo prebačeni iz Splita u Tuzlu, gdje smo se suočili sa 25.000 izbjeglica. Cilj je bio da provjerimo informacije, novinarske glasine, da su, nakon što je Vojska Republike Srpske (VRS) preuzela Srebrenicu, muškarci kojih nije bilo, ustvari pobijeni… U to vrijeme samo jedan preživjeli je dao izjavu policiji da je bio žrtva masovne egzekucije”, prisjeća se Ruez.

“Genocid bez leševa”

Nakon izvjesnog vremena, Ruezovom timu se pridružio još jedan istražilac. Proveli su kraj jula i avgust 1995. godine prolazeći kroz što više izjava svjedoka.

“Nismo ništa znali o tom području. Ja sam u aprilu stigao u Tribunal. Nisam znao gdje je Tuzla na karti… Svako je bio žrtva, svako je imao priču da nam ispriča. U okviru krivične istrage morali smo da u masi informacija nađemo najbolje svjedoke, koji su nešto vidjeli svojim očima, ne da su čuli ili pročitali, već da su zaista iskusili. Morali smo izvući dijamante iz rudnika uglja. To je bio izazov u ljeto 1995. godine”, kaže Ruez.

Ruez se nakon Tuzle nakratko vraća istražnom timu za Sarajevo, a zatim ponovo analizira izjave svjedoka iz Srebrenice i u oktobru mu postaje očigledno da se nešto strašno dogodilo. Međutim, trebalo mu je još konkretnih dokaza.

“Bilo je potrebno provjeriti i potvrditi izjave ljudi koje smo intervjuisali. Problem je bio pristup mjestu zločina, ući u Republiku Srpsku, gdje je sve vojno, političko i policijsko osoblje ostalo. Sve su isti ljudi bili tamo, a morali smo da kopamo u njihovom dvorištu kako bismo prikupili dokaze protiv njih”, prisjeća se Ruez.

Za prvi obilazak mjesta masovnih egzekucija istražioci su iskoristili posjetu tadašnjeg američkog podsekretara, koji je došao da potvrdi slobodu kretanja.

“Orijentisali smo ga na mjesta koja smo željeli da provjerimo, kao što je škola u Grbavcima, skladište u Kravici. U Kravici smo uzimali uzorke da provjerimo materijal koji je podsjećao na krv. Tim forenzičara je cijelu sedmicu analizirao mjesto i skupio stotine dokaza, uzorke krvi, kože na zidu, tragove eksplozije bombe. Jedan preživjeli ispričao je da se sakrio u skladištu, ali je sklonište uništeno kad su ušli bagerom da pokupe tijela. Iako ga više nije bilo u aprilu, ostaci tog skloništa su nađeni. To je lanac detalja koji je potvrdio priču preživjelih”, kaže Ruez.

Andrew Cayley, haški tužilac od 1995. do 2005. godine, kaže da će zauvijek pamtiti ulazak u Dom kulture u Pilici, selu u blizini Zvornika gdje je u julu 1995. godine ubijeno više stotina civila.

“Ušao sam u tu zgradu 1999. godine sa Jean-Reneom Ruezom i otišli smo ispod bine, i bilo je strašno. Sasušena krv koja je tekla između dasaka bine, na kojoj su se nekad održavali koncerti… Taj prostor nije otvaran pune četiri godine. Na zidovima su bile rupe od automatskog naoružanja. To je vrsta oružja koju koristite da ubijete puno ljudi veoma brzo. To je bilo naročito brutalno mjesto”, prisjeća se Cayley.

Istražitelji su morali koristiti moć opažanja na mjestima zločina kako bi uspjeli sklopiti jasnu sliku o tome što se desilo koju će kasnije moći odbraniti pred sudom.

“U blizini jedne kuće gdje je bila masovna egzekucija, u šumarku 30 metara udaljenom, bile su kutije od municije. Oni su donijeli municiju, stavili pušku na postolje i ubili ljude. Onda su bacili prazne kutije u šumu. Ne mogu garantovati da je to povezano, ali zašto bi kutije od municije bile usred ničega?”, pita se Cayley.

Do kraja 1996. okončan je proces traženja i analizirano je 90 odsto mjesta pogubljenja i zatočenja. Iste godine počele su i prve ekshumacije, međutim ubrzo se ispostavilo da su tijela premještena.

“Kad su tri tijela ekshumirana, postalo je jasno da su ta mjesta prekopavana. Na osnovu svjedočanstava mogli smo očekivati da nađemo nekoliko hiljada zakopanih, a na kraju 1996. imali smo manje od 500. Tijela su premještena, ali Bog zna gdje. Ušli smo u novu fazu – gdje su tijela? Sjećam se krajem 1996. članka u Newsweeku – ‘Genocid bez leševa’”, prisjeća se Ruez.

U cilju rješavanja ovog problema, od američke vlade zatraženi su aerosnimci, bez kojih sekundarne grobnice – u koje su tijela skrivana – nikada ne bi bile pronađene.

“Počinioci su do kraja oktobra 1995. počeli novu operaciju, jednako obimnu kao i operacija uništenja zatvorenika, kako bi se odvezla sva ta tijela, da se buldožerima izvade iz zemlje, stave na kamione i odvezu na udaljena područja… Do kraja 1997. imali smo 29 sekundarnih grobnica… Oprostite na izrazu, ali našli smo smeće od ljudskih ostataka”, kaže Ruez.

Ono što je uslijedilo bila je kampanja u kojoj su srpske vlasti negirale da su žrtve srebrenički civili, sjeća se Ruez.

“Kada je Madalaine Albright pokazala Ratku Mladiću fotografije grobnica, on je rekao da to jesu grobnice, ali vojnika Muslimana koji su ubijeni u borbama i morali su biti ukopani zbog sanitetskih razloga. Problem je što kad smo istražili i iskopali te grobove, našli smo tijela sa rukama vezanim iza leđa”, objašnjava Ruez.

Cayley se također sjeća navoda srpskih zvaničnika da su žrtve borci.

“Imali smo forenzičke dokaze sa ekshumacija. Srbi kažu da su to žrtve iz borbe, ali oni su imali ruke zavezane na leđima, poveze na očima. Ne svi, ali mnogi. Jedan čovjek je bio na nosilima i tako je nađeno njegovo raspadnuto tijelo… On je očito bio muslimanski borac, ali je bio povrijeđeni borac. To nije neko koga ubijate i bacate u masovnu grobnicu. On je zaštićena osoba po međunarodnom pravu… Skoro svaka lobanja – ne sve, ali mnoge su imale trag metka u potiljak. Srbi to znaju, naravno da znaju, ali neće da kažu”, smatra Cayley.

Priznanja krivice

Za razliku od Srebrenice, u istrazi zločina u Ruandi najveći fokus je bio na pribavljanju kvalitetnih svjedočenja, a ne forenzičkih dokaza, što je dovelo do druge vrste problema.

“Ljudi su se bojali da svjedoče, tako da su morali biti stvoreni specijalni uslovi zaštite… Neki svjedoci su bili saučesnici, neki su bili insajderi, ljudi iz vrha establišmenta, koji sada svjedoče protiv svojih bivših kolega. To je isto bilo pitanje bezbjednosti, ali bez obzira, imali smo hiljade svjedoka”, kaže tužilac Jallow.

I u slučajevima Srebrenice i Ruande, planski karakter zločina tužiocima je davao jasne naznake za dokazivanje genocida na sudu.

“Ubistva su se događala s namjerom eliminisanja grupe. Meta su bili Tutsiji. Širom zemlje su postavljene barikade na kojima je vojska sa policijom vladajuće partije tražila Tutsije. Svako ko je prolazio barikadu – a u nekom trenutku ste morali proći jer su bile svukuda – morao je pokazati ličnu kartu. Karte su imale etničku oznaku. Ako ste bili Tutsi, odmah ste bili ubijeni. Ako ste rekli da nemate kartu, isto ste završili”, kaže Jallow.

Nakon usvajanja Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju genocida 1948. godine, tužioci pred tribunalima za bivšu Jugoslaviju i Ruandu bili su pioniri u dokazivanju ovog krivičnog djela u sudnicama.

Marko Attila Hoare, istoričar na britanskom Univerzitetu Kingston koji je kratko radio za Haško tužilaštvo, kaže da dokazivanje genocida nije samo stvar velikog broja ubistava.

“Ako gledate međunarodnu pravnu definiciju genocida, tamo ne stoji samo ‘ubistvo kao vrsta zločina’, tamo stoji i ‘onemogućavanje novog rađanja unutar grupe kao način da se ona uništi’. Tako da u teoriji možete izvršiti genocid bez ijednog ubistva ako sterilizirate jednu cijelu grupu. Tako da genocid nije stvar brojeva, stvar je u namjeri da se uništi grupa”, pojašnjava Hoare.

Tužilac Cayley kaže da ubistva 1,8 miliona ljudi u Kambodži koje su 1970-ih godina izvršili pripadnici snaga Khmer Rougea, ne mogu biti genocid, jer meta napada nije bila rasna, etnička ili religijska skupina, već su ubistva vršena iz političkih motiva.

“Na meti mora da bude etnička, nacionalna, rasna ili vjerska grupa. To smo imali u Srebrenici. Svi su bili bosanski Muslimani. Znali smo da nisu svi Bošnjaci u BiH ubijeni u Srebrenici, ali smo znali da je bošnjačka populacija Srebrenice, čak samo muška, zbog strukture patrijarhalnog društva, gdje su žene u to vrijeme bile uglavnom neobrazovane i uglavnom su se oslanjale na svoje muževe, znali smo da će to uništiti društvo”, pojašnjava Cayley.

Geoffrey Nice, tužilac pri Haškom tribunalu od 1998. do 2006. godine, kaže da je, kada je radio na predmetu Slobodana Miloševića, najveći izazov za njega bio da dokaže namjeru za uništenje jedne grupe.

“Optuženi obično ne govore javno o onome što namjeravaju uraditi. To je problem koji smo imali u slučaju Miloševića. On je rekao malo, ako išta, što bi govorilo o njegovoj namjeri. Zato smo morali izvući namjeru iz njegovih djela. To je bilo jako teško za dokazati”, kaže Nice.

Sistemska ubistva

Prema Cayleyju, sistematičnost ubistava nakon pada Srebrenice bila je ključni element u dokazivanju da se stvarno radi o genocidu.

“Mogli smo pokazati vrlo sistematski oblik ubijanja. Bilo ga je više u Srebrenici nego bilo gdje drugdje u BiH. Ne kažem da na drugim mjestima nije bilo plana, ali u Srebrenici ste mogli vidjeti zaista dosta planiranja kroz presretnute razgovore, komunikaciju između podređenih i nadređenih u VRS-u, koji identifikuju grupe zarobljenika na određenim mjestima i organizuju da budu odvedeni na lokacije gdje su ubijeni… Tu vrstu koncentrisanog ubijanja niste mogli naći ni u jednom drugom mjestu u BiH”, smatra Cayley.

Priznanja krivice pred Tribunalom u Ruandi olakšala su dokazivanje genocida, kaže tužilac Jallow.

“Imali smo nekoliko priznanja, počevši od premijera, šefa privremene vlade. On je priznao genocid. Uslijedilo ih je još osam ili devet…. Odbacivali smo neke navode, ali ne tačku za genocid. Iako je bilo široko rasprostranjeno, u pregovorima o priznanju krivice, niko nikad nije pristao priznati krivicu za seksualno nasilje. Radije su priznavali genocid”, pojašnjava Jallow.

Neka od priznanja krivice pred Haškim tribunalom dala su istražiteljima nove informacije o zločinima nakon pada Srebrenice.

“Zahvaljujući Draženu Erdemoviću, analizirali smo i saznali šta se desilo u Domu kulture u Pilici… Bez njega nikad ne bismo našli ovu lokaciju, ni kroz kakvo svjedočenje, jer nije niko preživio, nijedan mještanin se ne bi usudio da govori o tome”, kaže Ruez.

Zaostavština tribunala

Nakon teških i kompleksnih istraga i suđenja, Haški tribunal osudio je 14 lica za genocid i druge zločine u Srebrenici. Suđenja bivšim političkim i vojnim vođama Republike Srpske – Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću – još su u toku, nekadašnji srbijanski predsjednik Slobodan Milošević je umro prije kraja suđenja, a jugoslovenski general Momčilo Perišić je jedini koji je oslobođen krivice.

Od 93 optuženih za genocid, Tribunal za Ruandu osudio je njih 61, dok su ostali oslobođeni, umrli ili su prebačeni drugim zemljama na procesuiranje.

Istoričar Hoare kaže da su oba tribunala donijela iznimno važne presude.

“Smatram da je Tribunal u Ruandi imao donekle lakši posao, jer je slučaj genocida bio lakši za dokazati – mnogo više ljudi je ubijeno i bilo je lakše pravnicima shvatiti da se radilo o genocidu… Oni su osudili ključne aktere za genocid i u tom smislu su uspješniji. Međutim, treba reći i da su se bavili procesuiranjem sistema koji je poražen, a Haški tribunal se bavio rukovodstvima u Srbiji, Republici Srpskoj i Hrvatskoj koja su još uvijek bila na snazi, pa je to bilo dosta teže”, pojašnjava Hoare.

Jallow kaže da iako će oba tribunala biti zatvorena u naredne dvije godine, njihove zaostavštine će biti iznimno značajne za procesuiranje zločina u budućim sukobima.

“Izveli smo pred sud visokopozicionirane ljude, koji bi u prošlosti izbjegli odgovornost. Ova dva tribunala imaju zaslugu za brzo i veliko širenje jurisprudencije međunarodnog krivičnog prava. Također, našom praksom, našim uspjesima i neuspjesima, dali smo lekcije koje mogu biti korisne nacionalnim sudovima i Međunarodnom krivičnom sudu kako da urade ili ne urade određene stvari”, smatra Jallow.

Vrlo značajna stvar, prema Jallowu, jeste da se genocid u Ruandi više ne negira – nakon što su vlasti donijele zakon kojim se zabranjuje negiranje tog zločina.

Tužilac Nice kaže da još uvijek nije jasno kakve se lekcije mogu izvući iz rada međunarodnih tribunala za Ruandu i Srebrenicu.

“Utvrdili smo nivo dokaza koji pokazuju kako se dese ovi zločini, to može pomoći da se oni zaustave, da se smanje ili da se obeshrabre. Pitanje je hoće li ljudi naučiti išta iz toga. Ne znam hoće li, jer ranije nisu naučili iz sličnih primjera. Da jesu, izbjeglo bi se ono što se desilo ovdje ili u Ruandi ili Kambodži ili Iranu i tako dalje. Ali važno je da je informacija dostupna ako bi ljudski rod odlučio da koristi svoju inteligenciju i prestane činiti ono što je do sada činio”, zaključuje Nice.

iZVOR: rtv slon/birn