Ide ponoć. Nas 22 njih 2 ! Oči naše , naši svemirski medicinari, s kliještima da poprave bocu za kisik. Da zaviju, odviju, da nam temperaturu izmjere, da po stoti put traže potonule i očemerene vene, da nas nahrane, presvuku i pitaju šta nam treba.
Da vade nalaze, da dijele terapije, da bodre i navijaju kad neko siđe s kisika, da očiste i dezinfikuju i da svakog od nas vole bezrezervno, dok se satima guše u uniformi ko u plasteniku. Svemir su dobrotom i mukom napunili!
Ova Planeta ima sansu uz ove ljude! Momak sunce –Hasib..Vidjeću mu lice kad izađem odavde!
Sad samo glas njegov poznajem. I gledam mu u oči. Jer moja nada živi u toplini njegovih očiju ispod vizira.
Izvinite sto ja o najvažnijim ljudima u gradu…hajte vi slavit izborne rezultate…preče je…
Ovo je jedan od mnogih FB statusa Dine Didik Alić iz Konjica u kojima opisuje svoje iskustvo iz izolatorija u kojem su smješteni pacijenti oboljeli od korona virusa. I dok mnogi pozitivni na COVID – 19 ne mogu ostvariti svoje pravo na liječenje, priče Konjičanke Dine vraćaju vjeru u ljude.
Sudeći prema onome što objavljuje na društvenim mrežama ljekari i medicinari iz izolatorija u Konjicu odraz su pravih ljudskih i moralnih vrlina koje su najljepši ukras svakog čovjeka, a ako krase medicinsko osblje njihova vrijednost još je veća.
Jedan od statusa kaže:
Sunce naše, naš dr.Gačanin.
Već 20 minuta objašnjava koje tablete u koliko sati uzeti. Zašto baš kalcijum ujutro, a što vitamina C duplu dozu….strpljivo i s ljubavlju. Znoj mu u oči ulazi pod ovom opremom. Trepću bademaste oči pune soli i ljubavi.Treba sad 22 pacijenta samo ohrabriti, a ne pregledati i liječiti. Treba svakom iz ovog plastenika pod kojim nema zraka uputiti hiljade toplih riječi. Onih što strah otapaju ko vrela voda led.
” Ako niste shvatili doci ce sestra s tablom i rasporedom”.
I došla je vrlo brzo. Sve pedantno napisano.
Ja bih sad mogla i zaplakat. Jer sresti doktora koji živi svoj poziv nije često. Kad te pita kako si u oči te gleda. Drži te za ruku. Pita te kako se osjećate. Prijavite mi sve i najmanje promjene.
Na polasku iz sobe kaze,ne smije vam nista faliti, samo trazite.
Reko doktore šta mi mozemo vama pomoći?
Kaže ima nešto….predložiću vas 3 mjeseca da volontirate ovdje s tom svojom kafeterijom.
Znam da je glupo….al’ meni ce biti žao otići iz motela. Jesmo u vulkanu korone, ali smo i u vulkanu ljubavi.
Iako oboljela od korone, sa upalom pluća Dina bi i sama trebala nositi orden za hrabrost i ljudsku solidarnost. Jer, u ovim teškim vremenima, koliko je potreban lijek, toliko je potrebna i lijepa riječ, a ova hrabra žena sve pacijente sa kojima dijeli istu sudbinu hrabri, sokoli, zabavlja i nasmijava, baš kao da su, kako ona kaže u motelu, a ne tamo nekom izolatoriju od čijeg vam se samog imena kosa diže na glavi.
Dinu prati mnogo ljudi na društvenim mrežama, pa su na osnovu njenih objava u izolatrij stizale i deke potrebne pacijentima i voće i povrće.
„Nemoj Boga vam da ko pita kako nema deka dovoljno…ovo je status za one ” Šta ja mogu pomoći”, a ne za one ” kako nema…je li moguće da nema” ima, ali treba još!…napisala je Dina, jer, kroz život treba ići optimistično, čak iako si pozitivan!
