Prije tačno 40 godina umro je Tito

TV SLON UZIVO RADI OSLON UZIVO 

Nakon duge agonije i nekoliko dana prije 88. rođendana, 4. maja 1980., umro je Josip Broz Tito, doživotni predsjednik SFRJ i njezina saveza komunista, piše francuski AFP o jugoslavenskom vođi koji je odbio pokroviteljstvo Sovjetskog Saveza i čvrstom rukom vladao mozaikom naroda i vjera.

U povodu 40. godišnjice Titove smrti, France Presse prisjetio se izvještavanja o njegovoj smrti nakon gotovo četiri mjeseca liječenja u bolnici u Ljubljani, žalovanja u državi i pogreba u Kući svijeća na Dedinju, u Beogradu.

Te nedjelje jugoslavenske su novine izašle s naslovima da je Tito u kritičnom stanju, a onda je navečer stigla vijest da je umro.

»Radničkoj klasi, radnim ljudima i građanima, narodima i narodnostima Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije: Umro je drug Tito«, objavljeno je u priopćenju Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije koje je na televiziji pročitao Miroslav Lilić.

Kada mu se život ugasio, taj starac nije težio više od četrdesetak kilograma.

Tito je u siječnju hospitaliziran zbog problema s cirkulacijom povezanim s dijabetisom, amputirana mu je lijeva noga, a uslijedile su brojne komplikacije: zatajenje bubrega, uzastopne upale pluća, unutarnje krvarenje, sepsa, oštećenje jetre i na kraju stanje kome.

Sedam dana žalosti

Državna televizija počela je emitirati program u kojem se slavio bivši vođa otpora jugoslavenskih partizana u Drugom svjetskom ratu i utemeljitelj narodne republike 1945.

Josip Broz uzeo je ime Tito 30-ih godina 20. stoljeća, nakon petogodišnje zatvorske kazne zbog pripadnosti Komunističkoj partiji koja je u to vrijeme bila zabranjena.

Politički je formiran u Moskvi gdje je prije rata radio u Kominterni, a njegovu kraju postaje postaje komunistički vođa zemlje koju je razdirala unutarnja mržnja i čije je jedinstvo očuvao željeznom rukom.

Sa Staljinom je raskinuo 1948. i postao jedan od suosnivača Pokreta nesvrstanih.

Ali bio je i ljubitelj cigara i raskošnih, sjajnih ili pak potpuno bijelih uniformi, koji je na Brijunima ili na jahti u Jadranskom moru častio brojne svjetske čelnike i holivudske zvijezde.
Nakon njegove smrti proglašeno je sedmodnevno službeno žalovanje s televizijskim i radijskim programima posvećenim njegovu veličanju, simfonijama i tužnim pjesmama.

Plavi vlak i stotine hiljada ljudi u Zagrebu

U ponedjeljak 5. svibnja iz Ljubljane je prema Beogradu krenuo Plavi vlak s njegovim mrtvačkim kovčegom koji je zastajao putem kako mu bi građani mogli odati počast. U vlaku su bili i njegovi sinovi Žarko i Mišo

Na zagrebačkom Glavnom kolodvoru, u Titovoj rodnoj Hrvatskoj, vlak su dočekale stotine tisuća ljudi.

Građani diljem Jugoslavije su na vijest o smrti izašli na ulice, često u suzama, i kleli se »da nikada neće skrenuti s njegovog puta«.

U Beogradu su u izlozima dućana izloženi njegovi portreti s crnim florom i slogani u u njegovu slavu: »Tito, tvoje ime je sloboda«.

Nekoliko sati prije dolaska Plavog vlaka u Beograd, masa ljudi se po kiši uputila pred zgradu savezne vlade gdje mu je staro i mlado danonoćno, čekajući prije toga satima u redu, odavalo počast

Na pogrebu 8. svibnja bili su nazočni čelnici iz cijelog svijeta, uključujući i predsjednika SSSR-a Leonida Brežnjeva, kancelara tadašnje zapadne Njemačke Helmuta Schmidta, čelnika DDR-a Ericha Honeckera i britansku premijerku Margaret Thatcher.

Tito je pokopan uz taktove Internacionale i jugoslavenske himne, a u gradovima i lukama diljem države odjekivale su sirene.

Za posljednje počivalište izabrao je mjesto uz svoju bivšu privatnu rezidenciju u Užičkoj ulici. Na njegovom grobu u Kući cvijeća zlatnim slovima piše tek »Josip Broz Tito 1892 – 1980«, bez zvijezde petokrake, simbola komunističkog pokreta.

Mnogi su se pitali hoće li Jugoslavija nakon Titove smrti uspjeti očuvati svoje jedinstvo i neovisnost. Neki su se pribojavali sovjetskog ekspanzionizma nakon što je nekoliko mjeseci ranije SSSR izvršio invaziju na Afganistan

Međutim, europski komunistički režimi, uključujući i sovjetski, počeli su od 1989. padati jedan za drugim

Jugoslavija je potonula u ekonomsku i političku krizu koja će oživjeti nacionalističke težnje i federacija će eksplodirati u nizu ratova 90-ih čime je zauvijek zatvorena stranica titoizma, zaključuje AFP.

Joška Broz: Tito mi je rekao da je pogriješio s ustavom iz 1974.

Titov unuk Joška Broz tvrdi da mu je djed, karizmatični i kontroverzni jugoslavenski lider, prije smrti rekao da je pogriješio što je 1974. promjenom ustava olabavio jugoslavenski federalni sustav.

U telefonskom razgovoru za francusku novinsku agenciju AFP, 72-godišnji Joška, koji ponosno nosi ime Josip Broz, prepričava riječi svog slavnog djeda.

Joška tvrdi da mu se u smiraj života Tito povjerio i priznao »pogrešku« što je dopustio ustav iz 1974.

Čovjek koji je utjelovio Jugoslaviju, naravno, nije svjedočio krvavom raspadu zemlje, ali je za života shvatio, tvrdi Joška, da je tim ustavom posijano sjeme razdora.

»Od jedne države, stvorili smo osam manjih (…) i sve se razmrvilo, to je moja najveća pogreška«, prepričava Joška Titove riječi – priznanje koje moćan vladar ne bi izrekao u javnosti.

S ustavom iz 1974. ili bez njega, mnogi smatraju da je Titova smrt bila ta koja je oglasila smrtno zvono za zemlju koju je podigao iz pepela Drugog svjetskog rata.
Jugoslaviju, kolaž naroda i vjera, na okupu je držala karizma njezina vladara i njegov represivni aparat.

I dok ga jedni Tita hvale da je od Jugoslavije učinio jednu od najprosperitetnijih komunističkih zemalja, kritičari ističu zatvaranje političkih disidenata i represivno suzbijanje povijesnih razmirica između raznih etničkih zajednica koje su se 90-ih vratile još snažnije.

Bonvivan

Joška, jedan od šestero unučadi, imao je priliku i vidjeti drugo lice svoga djeda, kojeg su mnogi smatrali većim od života. Iako je bio državnik poznat po ekstravagantnim zabavama i životnom stilu bonvivana, Tito je volio i jednostavne stvari, kaže Joška, sin Žarka Broza.

On je sa sestrom Zlaticom do svojih tinejdžerskih dana živio s Titom u elitnoj četvrti Beograda, na Dedinju.

»Bio je vrlo opušten u krugu obitelji, volio je jesti ribu i piletinu, dva jela u kojima nije mogao uživati na službenim večerama jer se jedu prstima«, sjeća se Joška.

Naučio nas je da živimo od svog rada i da se ne koristimo obiteljskim prezimenom, pripovijeda Joška koji je bio policajac i vlasnik restorana. Sada je član male neokuminističke stranke koju je sam osnovao i uvjereni je titoist.

On je upravo kao policajac pomagao oko logistike Titova golema pogreba koji je okupio brojne svjetske čelnike, što se smatra baštinom lukave diplomacije koja je presijecala podjele Hladnog rata.
Posljednji je put vidio djeda pred njegov sam kraj, u bolničkoj postelji u Ljubljani.

»Otputovao sam za Beograd i kada sam stigao čuo sam vijest«, rekao je Joška za AFP.

Iako je Titova baština i dalje predmet rasprava, Joška je gorljivo brani i tvrdi da je omogućio udoban život ljudima u socijalizmu, iako je za to morao dizati kredite kako bi pokrio troškove.

»Imali smo pravu državu, besplatne škole i zdravstvo, mir.. Sve ono od čega danas nemamo ni desetinu«, tvrdi Joška.

Urušena tri stupa

No beogradski povjesničar Čedomir Antić naglašava da Titovo političko nasljeđe nije izdržalo test vremena.

Od tri stupa titoizma, objašnjava Antić, »bratstvo« između jugoslavenskih naroda i ekonomski model radničkog samoupravljanja relikti su prošlosti.
Treći stup – globalni pokret nesvrstanih, izblijedio je i izgubio na važnosti.

»Samoupravljanje je propalo još dok je Tito bio živ, pokret nesvrstanih nema smisla jer je bipolarni svijet nestao, a bratstvo je ishlapilo u krvavim ratovima«. ocijenio je Antić.