Razlozi su višestruki: Bh. građani u većini slučajeva odbijaju biti donori organa

TV SLON UZIVO RADI OSLON UZIVO

Eldina Bosankić Softić, prije četiri godine dobila je novu priliku za život. Njoj je u februaru 2014. godine transplatirana jetra. Porodici koja je odlučila donirati organe svoje umrle kćerke, Eldina je neizmjerno zahvalna. Zbog njih je kaže, sada zdrava i sposobna da se brine o sebi i svojoj porodici.

„Ljekari su mi rekli da ću ja u nekoj skorijoj budućnosti trebati transplataciju jetre jer sam imala autoimunu bolest koja je bila neizliječiva i čiji je vijek trajanja, kako su oni prognozirali bio do 10-tak godina. Međutim ja nisam imala ni tih 10 godina, kod mene se već kroz četiri godine situacija naglo pogoršala. 2014. Godine sam bila na transplant listi, godinu poslije sam zahvaljujući dobrim ljudima dobila taj organ i evo danas hvala Bogu živim normalan život“ – kazala je Eldina Bosankić Softić.

Na transplataciju nekog organa u Bosni i Hercegovini čekaju na stotine oboljelih. Samo na programu dijalize u Tuzlanskom kantonu trenutno je 300 osoba. Čak 20 ljudi u Federaciji BiH u potrebi je za novom jetrom, a osam ljudi čeka srce. Tuzlanski UKC jedini je Klinički centar u Bosni i Hercegovini u kojem se rade transplatacije, zbog toga je i lista čekanja jako duga.

„Čekaju jako dugo jer ima vrlo malo dostupnih organa. To je sporadično, mi dobijemo organ od umrlog davaoca. To ide vrlo sporadično. Najbolje je bilo 2015. godine, ukupno osam transplatacija smo imali“ – istakla je Enisa Mešić, šefica Odjela za nefrologiju, dijalizu i transplataciju bubrega u Klinici za interne bolesti UKC-a Tuzla.

Iako se o transplataciji već godinama govori javno, mnogobrojne kampanje čiji cilj je bio podizanje svijesti o važnosti darivanja organa, nisu dale rezultate. Većinom zbog neopravdanog nepovjerenja građana.

„Jednostavno nezanje, moguće sumnje pacijenata na neke neregularne radnje. Ovom prilikom mogu istaći da je to nemoguće, zato što u procesu od dokazivanja moždane smrti do podobnosti kandidata za davanje organa učestvuje tim od najmanje 30 ljudi. Nemoguće je da tim od toliko ljudi radi nešto neregularno“ – kazao je prof.dr. Semir Imamović, načelnik Klinike za anesteziologiju i reanimatologiju UKC-a Tuzla.

S druge strane, u susjednoj Hrvatskoj, situacija je u potpunosti drugačija. Godišnje se u ovoj državi obavi oko 400 transplatacija organ, a na prvom mjestu je KBC Rijeka, koja predstavlja najjači transplantacijski centar u Hrvatskoj. Svoj uspjeh kažu pripisuju satima provedenim u razgovoru s porodicama pacijenata, jer je to najbolji način na koji mogu steći povjerenje porodice.

„Prvo i temeljno, obitelji vam moraju vjerovati, moraju vjerovati u metodu intezivnog liječenja. Onda iz tog dijela povjerenja proizilazi i sva daljnja kvalitetna komunikacija koja nažalost završava razgovorom o doniranju organa“ – rekao je prof. Željko Župan, ljekar iz KBC Rijeka.

Slična situacija je i u Sloveniji. Iako transplatacije ne rade po naprednom programu kao što je hrvatski, svijest građana o transplataciji je za sada na višem niovu nego u Bosni i Hercegovini.

„Mi dokazujemo da se i sa srednjim programom mogu postići odlični rezultati. Bude oko 30 trasnplatacija godišnje, preživjavanje je u više od 75 posto slučajeva. Ako je država mala, ako se radi na jednom mjestu i to radi dobro, rezultati mogu biti izvanredni“ – kazao je Blaž Trotovšek, spec.hirurgije u Ljubljani.

Da po ovakvom sistemu treba funkcionisati i Bosna i Hercegovina, mišljenja su i Udruženja dijaliziranih i transplantiranih pacijenata. Svojom borbom i ustrajnošću uspjeli su se izboriti za Zakon koji propisuje da je svaki građanin BiH u slučaju moždane smrti potencijalni donor organa, ukoliko se u toku života ne izjasni drugačije. Međutim, i u tom slučaju, porodica umrlog odlučuje da li će donirati organe onom ko je u potrebi.

„Otkako je taj Zakon usvojen 2017. godine mi smo imali nažalost samo dvije kadeverične transplatacije, što znači da država nije stala iza tog Zakona. U Hrvatskoj je doniranje organa zapravo nacionalna državna stvar i oni su zaista napravili veliki pomak, oni su po transplataciji prvi u svijetu“ – istakla je Eldina Bosankić Softić.

Bez obzira na sve, Eldina, ali i svi oni koji su nekada bili ili su još uvijek u potrebi za organom, i dalje će se boriti za konkretnu provedbu ovog Zakona, jer situacija sa nedostatkom organa za tranplataciju u BiH postaje alarmantna.

„Poruka možda svim ljudima je kad razmišljaju o tome ili se dotaknu te teme o doniranju organa, uvijek se trebaju postaviti u situaciju „a šta ako meni sutra zatreba organ“ – dodala je za kraj Eldina Bosankić Softić.