U TK u ovoj u odnosu na prošlu godinu povećan je broj samoubistava. Prema informacijama Ministarstva unutrašnjih poslova TK u devet mjeseci ove godine, 34 osobe na području našeg kantona počinile su suicid i to 21 muška osoba i 13 ženskih. U istom periodu prošle godine suicid u TK počinila je 31 osoba, gdje također prednjače muškarci.
S obzirom da su ovakvi slučajevi nažalost sve učestaliji, razgovarali smo s psihologom Bojanom Šošićem, koji nam je otkrio kako prepoznati suicidalnu osobu i kako joj pružiti pomoć.
„Mi se u posljednjim decenijama, godinama naročito, suočavamao sa jednim negativnim trendom, gotovo epidemijskih razmjera povećanim brojem samoubistava. Ono što naročito zabrinjava je povećan broj samoubistava kod mladih osoba, naročito mladih muškaraca. To je trend koji je vrlo jasno zabilježen i izaziva puno pažnje i potrebe da se na to adekvatno reaguje. Prvo moramo shvatit zašto dolazi do toga, koje su to potrebe u društvu, koje ponukaju nekoga na taj korak. Svijet se promijenio i to drastično u nekoliko zadnjih decenija. Mi imamo različite kriterije u određivanju svoje uloge u svijetu, za određivanje i vrednovanje vlastitog života u odnosu na druge živote ili bar u odnosu na to kako mi mislimo da život treba da izgleda, ili kako mi mislimo da izgledaju tuđi životi. To su neke slike koje su vrlo često varljive, a danas se plasiraju naročito preko društvenih mreža i utiču na naše mentalno zdravlje, te vrlo često upravo takve stvari dovode do “preljevanja čaše”, kada osoba počinje razmišljati o samoubistvu”, ističe Šošić.
Kako prepoznati suicidalnu osobu?
“Pogrešno je zamišljat, kao što to mnogi čine da osobe koje su suicidalne o tome ne govore, jer osobe koje to planiraju vrlo otvoreno govore o tome i to vrlo konkretno, ali okolina to nekako ne doživljava ozbiljno i pređe preko toga, kao da je to „šuplja priča“, ali nažalost to vrlo često ne bude. Naravno, da ima i onih koji tu ideju skrivaju, pa onda treba naučiti prepoznati takve osobe, koje su sklone izolaciji, socijalnom povlačenju. Nekad postoje i neki posredni znaci suicidalnih tendencija, kao što je naprimjer zaključivanje nekih poglavlja u životu. Ljudi poklanjaju neke stvari koje su skupljali, kolekcije koje su imali, zavisno od uzrasta to mogu biti stripovi video igre, ploče…… Dakle, ljudi se na neki način pripremaju i daju neke znake, koji mogu biti manje ili više suptilni ili očiti. Nekad se prilično otvoreno pozdravljaju s ljudima, traže da se vide s ljudima s kojim se dugo nisu vidjeli, da bi na neki način zatvorili i to poglavlje u životu. Neki pokazuju krivnju, sram, neki dosta jasno govore o beznadežnosti u životu, da su zapali u neki ćorsokak da su zapali u neko stanje iz kojeg ne vide izlaz, što je u principu traženje pomoći vrlo često. Neki ljudi su naučili da pomoći nema, odnosno tako ih je život naučio, barem iz njihove perspektive gledanja što je pogrešno, jer samoubistvo je dugoročno rješenje za kratkoročne probleme, jer svaki problem je u odnosu na samoubistvo kratkoročan. Zato treba naći načine da se aktivnije ljudi uhvate u koštac s tim problemima, da angažuju okolinu i okolinu ponukati da rano prepozna ove znake i da sama ponudi podršku. To mogu biti članovi porodice, koji ne smiju zanemarivati ove simptome, jer mi npr. Vrlo često kod mladih osoba, tinejdžera imamo običaj da minimaliziramo njihove probleme u odnosu na probleme odraslih. Međutim, treba znati da su u pitanju različite perspektive i da su za tinejdžere to izuzetno veliki životni problemi.
Šta mi kao društvo možemo učiniti da pomognemo osobama sa suicidalnim idejama, te da im pokažemo da ipak postoji svjetlo na kraju tunela?
Kada razgovarate sa osobama, koje su preživjele slučaj samoubistva u svojoj porodici, vidite da je bilo tih znakova i da su članovi te porodice često ignorisali znakove ili ih nisu doživljavali ozbiljno ili nisu imali vremena da se posvete datoj osobi. To je jedan veliki znak kako se naš svijet promijenio i kako se ta povezanost u ljudskim zajednicama promijenila, osobito u našoj zajednici koja je prepoznatljiva od ranije po kohezivnosti. Mi smo uvijek gajili i kult komšiluka i povezanost s porodicom, prijateljima, ali životni ritam i sve što nam je donio rat i njegove posljedice, mnogo toga se promijenilo i ljudi nemaju vremena više za druženje, tako da nemamo vremena ni za mlade. Vrlo je važno razgovarati s mladim o njihovim problemima i tome kako oni gledaju na stvarnost oko sebe, jer vrlo često mladi stvore pogrešno percepciju stvarnosti, ukoliko su prepušteni sami sebi, što jako može uticati na njihovo mentalno zdravlje i dovesti do neželjenih, kobnih posljedica.
Ukoliko primijetimo da osoba ima suicidlane misli, ono što mi kao najbliži toj osobi trebamo ponuditi je razumijevanje i činjenica da ćemo biti njeni saveznici u rješavanju nekog velikog problema. Ne smijemo ni po kojem principu tu osobu odgurnuti od sebe.
Nekada, kada je vrlo teško pristupiti osobi sa suicidlanim idejama, ne smijemo zaboraviti da nam je danas itekako dostupna profesionalna podrška od Nevladinih organizacija do Centara za mentalno zdravlje, koji djeluju pri Domovima zdravlja. To su mjesta gdje se svako može javiti i potražiti pomoć za sebe ili nekoga iz bliže sredine, bez liste čekanja, jer zna se šta su hitni slučajevi, koji ne mogu čekati drugi dan.
