Međuvršnjačko nasilje prisutno je još od najranijeg djetinjstva. Kod mlađe djece ono se obično ogleda u socijalnoj isključenosti, zadirkivanju zbog fizičkog izgleda ili govora, dok u starijim razredima ono prerasta i u fizičke obračune i maltretiranje putem društvenih mreža. Za međuvršnjačko nasilje obično se sazna onda kada slučaj dospije u javnost, dok se inače o njemu rijetko govori, a djeca vrlo često prešutno trpe nasilje.
U istraživanju koje je RTV Slon provela o međuvršnjačkom nasilju u školama u periodu od 10. do 30. septembra, učestvovale su 133 osobe iz Tuzlanskog kantona među kojima 105 roditelja i 24 nastavnika i četiri osobe se nisu izjasnile, da li roditelj ili nastavnik. Koliko je nasilje zastupljeno, kako u tom slučaju reaguju roditelji, a kako uposleni u školama, šta su uzroci nasilja među djecom i kako sankcionisati nasilnike odgovori su do kojih smo došli putem istraživanja.
”Moj sin je imao 11 godina kad se to desilo ovdje gdje upravo stojimo. Na velikom odmoru on je doživio međuvršnjačko nasilje od 12 kolega iz razreda, ako se to mogu nazvati kolege. Nazivan je četnikom, ustašom, balijom. Doživio je 20 minuta maltretiranja na velikom odmoru, sve je zabilježila kamera škole. Mi o tome ništa nismo znali dok mi nisu učenici iz moje škole rekli, pošto sam i ja prosvjetni radnik, javili da se nešto dešava. Onda se i on javio i kad smo došli u školu niko ništa ne zna”.
Ovako svoju mučnu ispovijest počinje majka dječaka koji je doživio međuvršnjačko nasilje u školi. Njen identitet poznat je našoj redakciji, ali zbog zaštite maloljetnika, nećemo objaviti ime i prezime majke. Jedna je od rijetkih koje su se odvažile svoju priču ispričati pred kamerama. U tom momentu nije ni slutila kakva je borba čeka da zaštiti svoje dijete. Naime, iako je cijeli slučaj zabilježen nadzornom kamerom škole, njen sin nije dobio zaštitu kakvu je očekivala.
”Taj snimak je puštan pred roditeljima i dijelovi su brisani, vidljivo, da bi se izbjegla krivica pojedinih. Međutim, mi smo došli do tog snimka, to je naša tajna, ali ne smijemo ga objaviti dok oni ne napune 18 godina, a tada nas više ništa ne obavezuje”, priča nam majka.
Reakcija škole u kojoj se desi nasilje nad djetetom često izostane
Ova majka jedna je od 105 roditelja koji su učestvovali u ispitivanju o međuvršnjačkom nasilju u školama koje je provela naša medijska kuća, a u kojem se 58 roditelja izjasnilo da je njihovo dijete pretrpjelo određeni vid nasilja u školi. 53-oje ispitanih je nasilje prijavilo razrednom starješini ili upravi škole, dok je samo troje slučaj prijavilo i policiji. Od ispitanih, 26 ih kaže da su odmah po prijavi upravi škole poduzete sve mjere, a njih 20, među kojima i naša sagovornica kaže da nadležni u školi ništa nisu poduzeli. Majka tvrdi da su čak i pojedini uposlenici škole u kojoj se nasilje desilo krivicu pokušali prebaciti na njenog sina.
”Tada je direktor škole prvi dan imao kao nekakvu volju da nešto poduzme. Međutim, kad je on dobio sugestije od određenih osoba da se sve to zataška, onda je on meni rekao da tu nije bilo nasilja, da su se djeca igrala, al da se moj sin nije znao igrati s njim. I tu noć i poslije toga moj sin je saslušavan od strane MUP –a 2,5 sata kao da je on počinio zlodjelo, a svi ostali su dobili ukor, vladanje vrlodobar”, navodi naša sagovornica.
Ova majka nije jedina koja nije dobila adekvatan odgovor škole na nasilje kojem je bilo izloženo njeno dijete. Naime, od 77 ispitanika koji su nasilje prijavili upravi škole, 27 njih tvrdi da se ništa nije promijenilo. U 22 slučaja nasilje je prestalo, dok je u sedam slučajeva ono postalo još gore.
Mogu li se problemi među djecom riješiti razgovorom?
Oni koji nisu doživjeli da im dijete bude žrtva međuvršnjačkog nasilja, smatraju da se stvari ipak mogu riješiti razgovorom sa roditeljima i jedne i druge strane. Tako su 34 ispitanika odgovorila kako bi u slučaju da njihovo dijete trpi nasilje u školi zahtijevali razgovor sa roditeljima djeteta ili djece koja vrše nasilje, 33 osobe bi slučaj prijavile upravi škole, 13 bi odmah pozvalo policiju, a šest bi se samo obračunalo sa nasilnicima.
I majka iz naše priče priznaje da je u bezizlaznoj situaciji u kojoj se našla, pomišljala na sve mogućnosti.
”Zamislite sad pošaljete svoje dijete u školu i dođete, nađete ga poderanog džempera, košulje, izbezumljenog, dva sata on šuti, ne progovara, jer je u šoku. Ja sam tad imala veliku želju da se obračunam sa tim roditeljima, jer kad niko neće ustat da stane u odbranu jednog djeteta koje je moglo izgubiti glavu, onda to nisu ljudi”, kazala je majka dječaka koji je doživio međuvršnjačko nasilje u školi.
Škole imaju protokol o postupanju u slučaju nasilja
Od 24 nastavnika koliko ih je učestvovalo u ispitivanju, 16 njih potvrdno se izjasnilo na pitanje da li u ustanovi u kojoj rade postoje neki oblici međuvršnjačkog nasilja. Njih 19 potvrdilo je da u ustanovi u kojoj rade postoji protokol o postupanju u slučaju međuvršnjačkog nasilja, troje je reklo da protokol ne postoji, dok se dvoje izjasnilo da nisu upoznati. Među ispitanicima je i nastavnica u Osnovnoj školi ”Jala” Anđelina Sulejmanović.
”U svim školama ima protokol o postupanju u slučaju međuvršanjačkog nasilja u školama. Podrazumijeva to da se nasilje bilo kog oblika prijavi onom ko je prisutan od starijih, bilo nastavniku, direktoru, pedagogici kako bi se nasilje zaustavilo, a poslije obavljamo razgovore sa učenicima koji su bili posmatrači, učesnici, pozivamo roditelje na razgovor kako bi se zaustavilo dalje nasilje u školi”, kazala nam je nastavnica Anđelina.
Rezultati ispitivanja pokazali su da je u rješavanju sukoba među djecom direktno posredovalo 12 nastavnika, a učinili su to uglavnom metodom razgovora sa roditeljima i učenikom koji je vršio verbalno ili fizičko nasilje, kao i sa roditeljima i učenikom koji je bio žrtva nasilja. Da je razgovor prvi i najbolji način rješavanja problema tvrdi i pedagogica u Osnovnoj školi ”Pasci” Ivana Ivanek.
”Veliki broj slučajeva riješi se mirnim razgovorom između roditelja, nastavnika, djeteta nad kojim je vršeno nasilje, njegovovih roditelja, nekad se desi da to potraje, da ne bude miran skroz način, roditelji reagiraju na prvu ljutito, ali mi smo tu kao ustanova koja treba znati odgovoriti na te reakcije”, kaže pedagogica Ivanek.
Problemi kod kuće potiču nasilničko ponašanje?
Kao pedagogica koja učestvuje u rješavanju sukoba među djecom u dosadašnjem iskustvu, navodi da su uglavnom problemi koji su doveli do konflikta, polazili od kuće. I najviše ispitanika među nastavnim osobljem, njih 20 smatra da se razlozi međuvršnjačkog nasilja kriju u problemima unutar porodice, a zatim su tu socijalni status učenika i uticaj medija. Postoje više faktora rizika za vršnjačko nasilje, navode nastavnica Sulejmanović i pedagogica Ivanek.
”Najčešće su dječaci, potvrdila su brojna istraživanja, oni koji vrše nasilje, djevojčice su sklonije ogovaranju, a dječaci se fizički obračunavaju. Moram reći i da je loš uspjeh učenika negdje indikator nasilničkog ponašanja, da li možda što su ta djeca siromašnija verbalno, osjećaju se ugroženo, ali podvlačim da su nasilnici, nekad i oni bili žrtve nasilja”, tvrdi Ivanek.
Nastavnica Sulejmanović navodi da je to uzrast kada djeca stvaraju svoje stavove, ali da puno toga nose iz kuće.
„Može se desiti da su svjedoci nasilja, da ne znaju na drugi način riješiti neke konflikte sa drugom djecom, nego da se potuku ili verbalno vrijeđaju ili na neki način da ih zlostavljaju, vrše nasilje bilo kojeg oblika”, tvrdi Sulejmanović.
Pedagogica Ivanek kaže da se kod djece koja vrđe nasilje nad drugima ponavljaju određeni obrasci, kao i kod onih koji rijetko ili ikada ne učestvuju u maltretiranju drugih i sukobima.
„Djeca iz stabilnijih porodica, stabilnijih uslova i sa nekim izraženim aktivnostima, koja se pored toga što ostvaruju dobar uspjeh u školi, oni se u školi osjećaju lijepo, ne doživljavaju školu samo kao obavezu, nego kao mjesto gdje mogu ispoljiti svoju kreativnost, osjećaju se sigurno, nemaju potrebe ni vršiti nasilje nad nekim, niti podržavati nasilničko ponašanje”.
Šta su po mišljenju nastavnika i roditelja najbolje sankcije?
Čak 22 ispitnika iz našeg istraživanja među nastavnicima, smatraju da nasilničko ponašanje treba sankcionisati upućivanjem na obavezan vid psihološkog savjetovanja. Roditelji bi kao sankciju za djecu nasilnike u najvećem broju odgovora također odabrali upućivanje na obavezan vid psihološkog savjetovanja i to čak 77 njih. Pedagogica Ivanek kaže da nisu imali mnogo slučajeva da su angažovali psihologe i druge institucije, već su to rješavali unutar svoje ustanove.
”Mi smo imali mali broj takvih slučajeva, ali smo imali dobru saradnju sa Centrom za socijalni rad, oni nam daju upute kako dalje postupati sa porodicom, također sa Disciplinskim centrom gdje su uključivali psihologe ukoliko je to potrebno. Nadam se da će za tim biti potrebe što manje, nego da ćemo prevencijom uspjeti smanjiti, ako ne iskorijeniti nasilje”, kazala je Ivanek.
Isključivanje iz škole bila bi najbolja sankcija za njih, što smatra 14 ispitanika, a za ukor je 10 od ispitanih 105 roditelja. 93-je se izjasnilo da o vršnjačkom nasilju redovno razgovara sa svojom djecom, dok to rijetko čini 12 ispitanika.
Nasilje još uvijek tabu tema
O međuvršnjačkom nasilju, osim učenika, nerado govore i roditelji. Oni koji su koliko – toliko zadovoljni ishodom ne žele ponovo preživljavati nemile scene, dok se oni koji se trenutno suočavaju sa ovim problemom boje da još više ne naškode svom djetetu. Iako se čak 61 ispitani roditelj izjasnio da se ne osjeća spokojno dok mu je dijete u školi, tokom ispitivanja mnogi ugovoreni sagovornici, uglavnom majke djece koja su pretrpjela nasilje, odustale su od istupanja pred kamere nakon razgovora sa očevima djece, koji, kako su nam objasnile, ne žele da se o tome javno govori. Uprkos namjeri da anketiramo i učenike, za to nismo dobili saglasnot resornog ministarstva i pedagoškog zavoda, te je ono šta djeca misle o nasilju u školama još uvijek nedovoljno istražena tema.
