Vilušić posvetila život brizi za žene koje su preživjele traume

TV SLON UZIVO RADI OSLON UZIVO

Prema pretpostavkama stručnih službi, u Bosni i Hercegovini tokom rata devedesetih godina silovano je oko 20.000 žena i djevojčica, ali iz različitih društvenih razloga nije moguće odrediti tačne podatke. Postoje i neke procjene međunarodnih organizacija koje navode da je broj žena koje su preživjele ratna silovanja u BiH oko 50.000.

Seksualno nasilje ostavlja brojne posljedice, prije svega na psihičko i fizičko zdravlje i nerijetko žene zbog nepostojanja kvalitetnog sistema podrške često su prepuštene same sebi ili svoja iskustva podijele s nevladinim organizacijama. Od izuzetne je važnosti uključiti žene koje su preživjele ratnu torturu u različite programe podrške, koji uključuju rad na sebi, ali i rad u lokalnim zajednicama. Neki od programa koji pružaju podršku ženama su i projekti koji rade na jačanju kapaciteta i vidljivosti manjinskih i marginaliziranih grupa žena, kao što je projekt “Ženska prava – Agenda za pozitivne promjene” koji finansira Evropska unija, a implementira nekoliko Fondacija i organizacija među kojima je i Udruženje “HO Horizonti” Tuzla.

Psihoterapeutkinja, aktivistica za ljudska prava pri Udruženju “HO Horizonti” iz Tuzle Mira Vilušić posvetila je život brizi za žene koje su u ratu preživjele silovanje, a koje ni danas nisu ostvarile nikakva prava. Tokom rata u Bosni i Hercegovini brinula se za žene i njihovu djecu koje su preživjele različite traume, a potom je postala specijalistkinja za rad s traumatiziranim ženama završivši edukaciju u njemačkoj školi. Zahvaljujući toj specijalizaciji, bila je u prilici da pomogne brojnim ženama koje su pretrpjele različite oblike traume tokom rata, posebno onima koje su preživjele silovanje. Okupila je tim od 15 psihologinja, psihijatrica i socijalnih radnica koje su oformile Psihološki centar u kojem su pružale psihološku podršku ženama prognanicama i njihovoj djeci. Kako je ispričala za Fenu, u Centar su dolazile žene koje su preživjele strašne ratne traume, bolovale su od posttraumatskog sindroma (PTSP), ali i drugih bolesti uzrokovanih stresovima i traumama svojstvenim ratu i poratnom periodu. Centar je oformljen po savremenim mjerilima, pored psihoterapije imao je dječje obdanište, okupacione terapije za žene (štrikanje, tkanje, šivenje), frizerski salon, mogle su učiti jezike, te sticati znanja o kompjuterima. – Mislim da smo uradile dobar posao. On nije bio popularan jer su u ratu prolazili projekti koji su prikupljali odjeću i obuću, hranu ili pomoć pri gradnji stanova, a mi to nismo nudile. No, to nas nije obeshrabrilo da posao radimo sve bolje kako bi se dokazale – ispričala je Vilušić.

I sama Vilušić preživjela je pokušaj silovanja. To je pokušao uraditi rođak njenog pokojnog muža. Na tu činjenicu podsjetila ga je dok je on pokušavao oduzeti joj dostojanstvo. Prijavila je slučaj članovima porodice koji su je savjetovali da o tome ne govori, ali ona je to odbila. Progovorila je javno i danas u njoj sve žrtve silovanja ili pokušaja silovanja mogu naći razumijevanje i ohrabrenje. – Zbog tog iskustva shvatila sam koliko je značajno pomagati ženama žrtvama rata. Radila sam s neobrazovanim ženama, koje nemaju vjere u sebe i koje imaju vrlo malo samopoštovanja – pojasnila je Vilušić. Rijetko koja od njih je jasno mogla izgovoriti šta joj se dogodilo i reći da su preživjele silovanje, ali Vilušić je to vidjela u njihovoj neverbalnoj komunikaciji. Prvi put se susrela s djevojčicom koja je silovana, a bila je godište njenog sina. Ona je bila najveći razlog zbog kojeg je Vilušić odlučila biti aktivistica i to mirovna aktivistica i humanistica. Nikada, kaže, nije vjerovala da će to postati jer je uvijek mislila da je biti humanista vrlo naporno i iscrpljujuće te da ona nema kapaciteta za to, ali danas više ne može zamisliti da radi neki drugi posao izuzev da pomaže ženama koje su preživjele traume.

Jedan od ličnih uspjeha izdvojila je participaciju u Odboru za “Ženski sud” kada su članice te organizacije uspjele pripremiti žene i podržati ih u tome da se otvore i progovore o traumama silovanja. Važnost “Ženskog suda” je upravo u nastojanju kreiranja alternativnog, feminističkog modela pravde, mira i odgovornosti čime se promišljaju i aktiviraju nove politike znanja, preispituje se odnos između teorije i prakse/iskustva, gradi se međusobna solidarnost i povjerenje, alternativna ženska historija i kolektivno historijsko pamćenje. – To je bio veliki uspjeh jer su žene koje su samo neverbalno odavale da su žrtve silovanja, ustale i javno, pred 500 drugih žena, kazale da su to preživjele. To mi je dalo još više snage da se borim za njih i s njima – ističe Vilušić. Takav razvoj događaja pokazao je da je moguće boriti se protiv teških okova i predrasuda društva koje nas uči da se o tim stvarima ne priča. – Svi političari koji su manipulirali brojkama silovanih žena u ratu da bi pridobili pažnju svijeta, kad je rat stao okrenuli su leđa tim ženama i o tome ne žele razgovarati – dodaje Vilušić. Kako je zaključila, ni 25 godina nakon rata te žene nisu ostvarile pravo na naknadu, nisu dobile pažnju društva da bi sve one lakše razumjele da nije njihova krivica za to što su preživjele, a i danas se bore da prevaziđu brojne traume.

Parlamentarna skupština BiH 2015. godine usvojila je izmjene Krivičnog zakona kojima je, između ostalog, definicija silovanja i drugih oblika seksualnog nasilja počinjenih kao ratni zločin protiv civilnog stanovništva ili kao zločin protiv čovječnosti, usklađena s međunarodnim standardima. U Alternativnom CEDAW izvještaju – Izvještaju organizacija civilnog društva o primjeni zaključenih zapažanja i preporuka CEDAW komitetu za BiH 2013 – 2017, navodi se da psihološka podrška svjedocima i žrtvama prije, za vrijeme i nakon suđenja za ratne zločine i dalje je nedovoljna i uglavnom zavisi od podrške koja dolazi iz civilnog društva i od stranih donatora, dok institucionalna podrška još uvijek izostaje. Održivost odjela za pružanje podrške svjedocima tokom suđenja za ratne zločine uspostavljenih u različitim gradovima uz podršku programa Evropske unije i UNDP-a dovodi se u pitanje ukoliko vlasti BiH ne osiguraju adekvatne finansijske i ljudske resurse kako bi se osigurale buduće aktivnosti. – Žrtve rata su obeshrabrene jer su mnogima odbijene tužbe za naknadu nematerijalne štete za prisilno vrijeme provedeno u logorima s obrazloženjem da se radi o apsolutnoj zastari – navedeno je u CEDAW izvještaju.

Sudovi u Republici Srpskoj uz rješenje o odbijanju tužbenog zahtjeva dostavljaju i rješenje o plaćanju sudskih taksi s kamatama koje se kreću od 1.000 do 5.000 eura, dok se u Federaciji BiH troškovi suda i pravobranioca ne plaćaju.