10 C
Tuzla
04.10.2022.

Žene – žrtve rata radom prevazilaze traume, ali su razočarane sporim procesuiranjem zločina

Od kako su prije trideset godina bile zatvorene u logorima u Zvorniku i Vlasenici kao djevojčice i žene, sagovornice Balkanske istraživačke mreže Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) opisuju kako im je psihološka pomoć i radna terapija pomogla da se izbore s traumama koje su preživjele, ali da se sporost rada pravosudnih institucija sada negativno odražava na napredak koji su napravile.

”Našla sam tada oca Mevludina. Mevludin Badžić se zvao. Odmah me pitao za mater, brata i sestru. Rekla sam da su ostali u Cerskoj, da nisu mogli proći. Samo što sam rekla da se moram vratiti u Cersku, ponovo su nas opkolili i zarobili. Tada su mi oca ubili pred očima. Mene su uzeli i ponovo me odveli u logor“, počinje priču.

U logoru “Sušica” provela je 20 dana, razdvojena od porodice, preživljavajući ubistva drugarica Zlate i Azeme.

”Tu sam preživjela najgore traume. Gledala sam svašta svojim očima – kako ljude ubijaju, kako umiru. Sušica je, mislim, najgori logor. Najviše je tu bio Dragan Nikolić Jenki. On je izvodio žene i djevojčice. Ljude je tukao. Strašno je bilo kakve sam sve stresove doživjela“, opisuje Fikra koja tada, ali i godinama kasnije, nije znala da su joj majka, brat i sestra otišli u Srebrenicu gdje su dobili informaciju da su ona i njen otac ubijeni.

Nikolić je u Haškom tribunalu početkom 2005. godine osuđen na 20 godina zatvora nakon što je priznao krivicu da je učestvovao u ubistvima, silovanju i mučenju bošnjačkih zatvorenika u logoru “Sušica” u Vlasenici 1992.godine. Nakon što je 2013. izdržao dvije trećine kazne, pušten je na prijevremenu slobodu i, pet godina kasnije, preminuo.

Fikra navodi kako se danas mnogi, koji su počinili zločine u Vlasenici dok je bila u logoru, nalaze na slobodi. Razočarana je manjkom procesuiranja, dok su, kaže, ona i ostale žene morale i još uvijek često moraju dati izjave zbog kojih ponovo prolaze traumu.

Dvije sagovornice koje su bile zatočene u logorima na području Zvornika također su razočarane sporošću rada pravosudnih institucija.

“Ali oni nas i danas pozivaju da dajemo izjave i da poslije trideset godina prepoznajemo osobe. Zamislite! Oni sve imaju na spisku ko je ko i odakle su zločinci. Međutim, pravde nema. Zločinci trebaju biti obilježeni, ali država ne vodi računa o tome“, smatra Emina Dedić.

“I mene stalno pozivaju da dajem izjavu. Vjerujte, neki dan je dolazila SIPA (Državna agencija za istrage i zaštitu) da damo izjavu. ‘Bajagi’ su opet pokrenuli taj postupak“, kaže za BIRN BiH Šerifa Salihović.

“Imaju sve naše podatke i izjave. Koliko više puta misle dolaziti da nas ispituju i psihički vraćaju u onaj period? Mi smo izludile od onih izjava, vjerujte. Sve dokaze imaju pred sobom“, govori Fikra razočarano, dodajući da dugo svoju priču nije mogla dijeliti – od straha i stida – ali da je, nakon nekoliko godina, potražila psihološku pomoć u Udruženju “Snaga žene“.

“To je bio strašan psihički pritisak, a ja nikome nisam htjela ispričati svoju situaciju. Nisam smjela. Bilo me jako stid. I dan-danas me stid te strave i užasa“, kaže.

Kako je jedan plastenik ojačao bivšu logorašicu

Fikrin suprug je ratni vojni invalid. Život joj ni nakon rata nije bio lagan. Oboje su bili nezaposleni.

“Udruženje ‘Snaga žene’ ima svoje plastenike, a i ja imam veliki plastenik kod kuće. Brinem se za ovaj ovdje u Udruženju. Psihički se odmaram na ovoj našoj lijepoj zemlji“, objašnjava Fikra i dodaje da proizvode koje uzgoji u Udruženju, odnosi u Dom za djecu bez roditeljskog staranja.

Plodovi koji nastaju njenim trudom i radom je odmaraju i pomažu joj, kaže.

“Vjerujte mi, uz pomoć Udruženja ‘Snaga žene’ ja sam danas sretna. Meni je rad na zemlji stvarno pomogao, jer ovo nekako psihički odmara. Ovdje kada dođem tako se lijepo odmorim i opustim, ne razmišljam ni o čemu“, govori Fikra koja, prodajući proizvode iz plastenika, brine o svoje dvije kćerke i porodici.

Udruženje “Snaga žene“ Tuzla postoji od 1999. godine. Uspješno godinama pružaju psihološku, socijalnu, medicinsku, pravnu i ekonomsku pomoć ženama, adolescenticama i djeci koji su pretrpjeli različita traumatska iskustva usljed ratnih i poslijeratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini, s posebnim osvrtom na žrtve ratnog seksualnog zlostavljanja.

Emina Dedić iz Zvornika je početkom 1992. godine, kao dvadesetogodišnjakinja, sa kćerkom, sinom, svekrvom, sestrom i njenom bebom, zarobljena u logoru u Karakaju. Godinama nakon rata, kako govori za BIRN BiH, zbog strahota koje je preživjela – zatvarala se u kuću. Doktori su je, kaže, uspavljivali tabletama nakon kojih su traume bile veće.

“Čula sam za Udruženje ‘Snaga žene’. Rekli su mu da tu ima dosta žena i da se druže. Prvo me bilo strah, ali kada sam došla odmah su me svi prihvatili – i doktorica Branka i njeni zaposlenici. Evo, već više od dvanaest godina dolazim. Danas sam skroz druga osoba“, kaže Emina, koja je također pokrenula plasteničku proizvodnju zahvaljujući plasteniku koji joj je obezbijedilo ovo udruženje.

“Dobila sam veliki plastenik i od njega što sam proizvela, stavljala sam u kasu i skupljala novac za kuću da napravimo. Doktorica mi je pomogla da uzmem dvije i po hiljade bloka za kuću. Danas imam svoju kuću i svoj plastenik. Vjerujte da uopće tablete ne pijem“, ispričala je Emina.

Borba za djecu jača od traume

Voće i povrće u svojoj kući u Tuzli proizvodi danas i Šerifa Salihović.

“Ove godine sam uspjela proizvesti 50 kg bijelog luka, 200 kg crnog luka, krompira ima koliko hoćeš, još nisam uspjela sve poroviti. Voće sve svojim rukama sadim, hranim piliće u proljeće i jesen“, opisuje Salihović današnji život za koji se, kaže, sama izborila uz pomoć porodice, prijatelja i stručnjaka.

Po završetku rata, kako je kazala, htjeli su joj oduzeti djecu zbog stanja u kom se nalazila.

“Imala sam prelijep život – četiri kćerke, divnog muža i svekrvu. Najstarija kćerka mi je tada krenula u prvi razred, a najmlađa je imala godinu dana. U mojoj porodičnoj kući je bio logor, a u druge kuće su nas isto odvodili. Svašta smo prošli, prebijali su nas, a nije bilo nikoga da nam pruži bilo kakvu pomoć. Sve smo bile crne od udaraca i zlostavljanja“, govori Šerifa koja je početkom 1992., zajedno sa drugim ženama, bila zatvorena u Liplju kod Zvornika.

Po završetku rata, ona je 1996. dobila najmlađeg sina, a godinu kasnije ostala je bez supruga. Ujedno, to je bio okidač za teške trenutke kroz koje će proći.

“Teško je bilo. Za mene je bio veliki šok kad je on umro. Trebalo je nekako krenuti dalje, a nisam imala snage. Nastarija mi je kćerka bila sedmi razred, sin je imao sedam mjeseci i sva su djeca išla u školu. Živjeli smo u maloj sobi. Od tog šoka i straha kako dalje, ja sam četiri mjeseca bila stalno u hitnoj. Vidim svoju djecu i padnem u nesvijest“, prisjeća se Šerifa.

Centar za socijalni rad je zaprijetio oduzimanjem djece.

“Rekla sam im da to mogu samo preko mene mrtve. Tada sam im rekla da mi daju normalne uslove za život, da moja djeca mogu učiti i školovati se.

Uz pomoć, ubrzo je počela raditi više poslova kako bi djeci osigurala dostojan život.

“Počela sam raditi kao trgovac, donosila sam robu na pijacu u Tuzlu, s narodom sam komunicirala. Išla sam ženama čistiti. Završim na pijaci i onda idem čistiti. (…) Borila sam se sama sa svojih deset prstiju. Čistila sam stubišta, stanove i peglala. Uspjela sam djeci sve pružiti – završili su dobre škole, položili vozački. Sin mi je u Austriji, oženio se. Odgojila sam petero djece koji su dika i primjer, svakoj majci bih to poželjela“, govori Šerifa.

S ponosom ističe i da je nana sedmero unučadi.

“Gdje god su ratovi neka žene budu hrabre i neka podignu glavu. Treba se boriti i, šta god da si proživio, trebaš krenuti dalje. Čovjek se ne smije predavati. Ja se nisam predala depresiji i lijekovima, a nastavit ću se boriti i za pravdu“, kaže Šerifa.

RTV Slon/BIRN

POSLJEDNJE DODANO