Život poslije transplantacije: ”Da nije bilo ljubavi, ne bi bilo ni bubrega”

Život poslije transplantacije: ”Da nije bilo ljubavi, ne bi bilo ni bubrega”

Objavio: -

Sadifa i Rasim u braku su već 32 godine. Isto toliko zajedno prkose svim izazovima koje im život svakodnevno priređuje. Međutim, trenutak koji im je potvrdio snagu uzajamne ljubavi dogodio se u januaru 2016. godine, kada je Rasim, poslije desetomjesečne dijalize završio na operacionom stolu. Spreman za novi bubreg. Bubreg njegove supruge.

”Plašio sam se najviše da se njoj šta ne desi. Ali, ono, ja sam fasovao i bilo je kako je bilo”, kaže Rasim Halilčević, transplantirani pacijent.

54.-tverogodišnjem Rasimu početkom 2015. godine doktori su dijagnosticirali zatajenje bubrega. U martu je započeo sa dijalizom, da bi mu deset mjeseci poslije, uz insistiranje supruge, transplantirali njen. Zahvaljujući tom humanom Sadifinom činu, tri godine poslije, Rasimov je život, skoro pa isti kao prije.

”Do kraja života i dok te taj bubreg služi imamo lijekove koje koristimo protiv odbacivanja bubrega. Ono ti smanjuje imunitet da ti tijelo ne bi odbacilo bubreg jer je to faktički strano tijelo. Dobro je hvala Bogu, s tim lijekovima se može i raditi i živjeti i sve normalno”, navodi Rasim.

Sreću da dobije novi bubreg, a samim tim i novu priliku za lagodniji život nažalost nije imao Hajrudin Garagić iz Lukavca. Nakon šest godina provedenih na dijalizi, 2006. mu je urađena transplantacija koja nije uspjela, a zbog koje se naredne dvije godine borio za život. Hajrudin je od tada pa sve do danas na dijalizi.

”Iskompliciralo se nešto, otelo se kontroli i zahvaljujući Bogu preživio sam to – kako je medicina rekla, tek jedan od milion preživi. To je to. Fasovao sam i sepsu, prebrodio sam je. Jedno dvije do tri godine sam imao težak oporavak”, navodi Hajrudin Garagić, potpredsjednik Udruženja dijaliziranih i transplantiranih bolesnika TK.

Te godine, Hajrudin je bio prvi kadaverično operisani bubrežni bolesnik u ovom dijelu zemlje. Međutim, komplikacije koje su nastale u postoperativnom periodu utjecale su na to da Garagić, bez ikakvih novih pokušaja, život nastavi s dijalizom. Na koju ide već 19 godina.

”Po meni, to su lakše operacije. Pristup krvnom sudu je operacija. Intravenski pristup je težak. 60 litara krvi izađe iz nas u mašinu i vrati se nazad tokom tretmana dijalize”, kaže Hajrudin.

Iako nema zvanične evidencije, procjene federalnog Udruženja dijaliziranih i transplantiranih bolesnika pokazuju kako je od oko 3.000 ovakvih pacijenata, čak 2.000 njih iz Federacije BiH. I dok se broj oboljelih svakodnevno povećava, pacijente i njihove porodice više brine što se država ponaša kao da je sve u redu. A nije.

”Pa država može dosta uraditi u mnogim segmentima, ali (tišina) nažalost, ne radi ništa… Recimo mi smo došli do podatka da je jedan aparat oko 25.000 KM. Vijek trajanja je pet godina s tim da radi dvije smjene, a ne četiri kao kod nas. Od 24 sata on samo četiri sata odmara”, ističe Garagić.

I nema se šta reći, sve dok su pacijenti podijeljeni na one koji, zbog kadaveričnih transplantacija, u želji za lagodnijim rizikuju kakav-takav život, te na one koji imaju sreće, pa svoje donore, recimo čvrsto drže za ruku.

”Sigurno da je tako, da nije bilo ljubavi, ne bi bilo ni bubrega (smijeh) Pa naravno, život je bio dobar, a i sada je”, riječi su Sadife Halilčević.