„Tad se nisam mogao tuširati, spavati, jesti i nikakvu aktivnosti nisam mogao obavljati. Imao sam osjećaj da mi se odvaja meso od kosti, drhtanje, plakanje, bio sam ranjen u ratu, nisu to ni približno bolovi kakve sam tada imao. Dolazio sam do mišlja da je bolje da me je me je ubijen nego što sam ranjen”
Ovako svoj proces detoksikacije objašnjava korisnik Centra za rehabilitacioju ovisnika o psihoaktivnim supstancama. Ovaj proces je trajao 21 dan. Međutim, nakon bolnog iskustva tzv. skidanja, pri povratku sredin i kao „čista“ osoba, vratio bi se starim navikama.
„Najtužnije je to što se nakon 21 dan ja tako očišćen, vratim na staro. Taman moji poimisle da sam očlišćen, ja izađem van i vratim se na staro kro par dana” nastavio je Korisnik Centra za rehabilitaciju ovisnika o psihoaktivnim supstancama.
Svoje iskustvo detoksikacije od zloupotrebe psihoaktivnih supstanci odlučio je podijeliti i drugi korisnik Centra.
„Jako teške i jako bolne, ako pričamo o fizičkoj krizi to su nesnosni bolovi. To vas boli cijelo tijelo, a psihička kriza, ona traje nešto duže i koliko ja znam potrebna je stručna pomoć da se to prevaziđe“ rekao je drugi korisnik.
Iako se psihoaktivne suspstance mogu klasifiracati na lake i teške, prema rijelima stručnjaka bilo koja vrsta je siguran put ka dnu. Oba sagovornika svoj put u ponor krenula su s lakim drogama.
„Pa naravno kao i većina počeo sam sa travom, kasnije je tu došao ekstazi, heroin. Njega sam najviše koristio, koristio sam i kokain, ali najviše sam koristio heroin“ rekao je prvi korisnik
„Prvo smo u srednjoj školi krenuli sa sintelanom, kasnije sa marihuanom, kasnije ekstazi. Onda zbog ekstazija nismo mogli zaspati, pa smo tražili nešto što nas može uspavati. Krenuli smo sa nekim tabletama, ali to nije bilo to dok nije došao heroin. Dolaskom heroina u moj život krenuli su svi moji problemii“ dodao je drugi
Razlozi za korištenje psihoaktivnih suspstanci mogu biti različiti, od porodičnih problem, do želje za uklapanjem u društvene tokove i društvo.
“A to su neznanje, radoznalost, neupućenost, želja da se bude drugačiji, želja za pripadnošću. Postoje i razlozi kao što su životni problemi i to je u suštini odgovor koji će vam dati većina ovisnika zašto su krenuli ovim putem , a nisu znali u šta se upuštaju niti koje su posljedice“ naglasio je Kenan Rahmanović, socijalni pedagog Centra za rehabilitaciju ovisnika o psihoaktivnim supstancama.
Kroz Centar za rehabilitaciju ovisnika o psihoaktivnim supstancama za 18 godina postojanja, kroz Centar je prošlo preko 500 korisnika. Najmlađi korisnik je imao samo 16 godina, dok je najstariji imao preko 60 godina što dokazuje da ovisnosti nije definisana godinama i nije karakteristična za adolescentske godine.
Prvi i najvažniji korak je donijeti čvrstu odluku, a zatim potražiti stručnu pomoć za odvikavanje od ovisnosti. A da je to moguće, dokaz su i brojne pozitivne priče koje bilježe u Centru.
„To je ono što nas raduje i što nam daje motiv za dalji rad i motiv. Imamo jako pozitivnih primjera osoba koje su uspješno završile program i započele novi život, da li upisali fakultet, osnovale porodice i oni su i dan danas naši prijatelji i dolaze često ovdje gdje se obraćaju trenutnim korisnicima“ zaključila je Anela Osmić, psiholog Centra za rehabilitaciju ovisnika o psihoaktivnim supstancama.
Jednom kada prebrode fizičku krizu, slijedi puno teža, a to je ona psihička. Dodatni vjetar u leđa može i treba dati društvo. Brojni su primjeri kako su bivši ovisnici bili diskriminisani i etiketirani te teško pronalazili posao, samo zato što su jednom dijelu svog života izabrali pogrešan put. Stoga, potrebno je kao društvo, poslodavac, komšija, rodbina pružiti ruku i pokazati da u borbi za bolje sutra nisu sami.
