Na sinoć održanoj sjednici KO Naše stranke razmatrana je aktuelna politička situacija u Tuzlanskom kantonu. Na sjednici je konstatovano da je došlo do općeg zastoja u radu zakonodavne i izvršne vlasti što za posljedicu ima zastoj i nazadovanje u svim segmentima života u TK. O tome govori Jasmin Kadić, predsjednik Kantonalnog odbora Naše stranke u TK.
“Zbog unutarstranačkih sukoba u SDA te sukoba oko zapošljavanja na UKC Tuzla, imamo neodržavanje sjednica Skupštine TK više od mjesec dana, neusvajanje Budžeta TK a Tuzlanski kanton tone u sve težu situaciju kada su pitanju razvojni projekti i pružanje osnovnih usluga građanima.
Ovo samo potvrđuje činjenicu da je na sceni do sada neviđena tajkunizacija političkih procesa i zakonodavnih i izvršnih institucija.
Tuzlanski kanton zbog sve lošije putne, željezničke i zračne komunikacije tone u izolaciju, pacijenti umiru zbog neadekvatnih zdravstvenih usluga, javni fakulteti bilježe enorman pad broja studenata, nasilje nad ženama u porastu… I dok se propadanje i problemi Tuzlanskog kantona gomilaju, građani bježe, izabrani dužnosnici se fizički obračunavaju oko pozicija moći. Zaboravili i na građane i na Skupštinu, na budžet i zakone koje su obećavali.
Stabilna Skupštinska većina SDA i DF zarobljena pojedinačnim interisma zastupnika i tajkuna koji njima upravljaju više nije u stanju ispuniti ni minimum obaveza, a kamo li silna obećanja prema građanima koje su odavno zaboravili i prevarili. Zbog unutarstranačkih sukoba drže ih kao taoce.
Predsjedavajući Skupštine Žarko Vujović (DF) u mišijoj rupi čeka razvoj događaja, ne saziva ni kolegij ni sjednice Skupštine i pored poslovničkih obaveza. Vjerovatno najgora Vlada TK nemoćna čeka zahtjeve nezasitih zastupnika i njihovih nalogodavaca. Institucije odumiru i samo je pitanje dana potpune anarhije u njihovom djelovanju.
Slatkorječive patriotske priče o državi i građanima dobijaju svoju konačnu besmislenost izraženu kroz neviđenu nebrigu i svu bahatost koju pokazuje SDfA koalicija prema građanima Tuzlanskog kantona i rješavanju nekih osnovnih životnih potreba kroz institucije sistema u koje više niko ozbiljan ne vjeruje.”