Nasilje nad ženama i dalje je tabu tema u našem društvu. Baš kao i žrtve nasilja u porodici, tako i žrtve seksualnog nasilja u ratu nisu dovoljno ohrabrene da progovore o onome što su preživjele. Neke su nemile događaje potisnule i ne žele o tome da pričaju, a često im ni porodica ne zna šta su preživjele. Nerijetko se za pomoć obraćaju vjerskim službenicima zbog čega je od izuzetnog značaja da i sami vjerski službenici rapolažu informacijama o tome kome se žrtve dalje mogu obratiti i ko ih može zaštititi kao i da utočište mogu potražiti u sigurnoj kući.
„Smatramo da svaki vjerski službenik mora biti obučen i znati pravu informaciju gdje je taj sistem podrške, gdje postoji sigurna kuća, centar za rehabilitaciju, koje usluge mi nudimo, na koji način pomažemo žrtvama. Ako on nije u mogućnosi da pomogne, treba da zna informaciju gdje ta žrtva treba da ode po pomoć i podršku“, izjavila je Selma Tufekčić, socijalna radnica u UG „Vive Žene“ Tuzla.
Upravo zbog toga, Vive žene su u svoje projekte uključile i vjerske zajednice koje su objeručke prihvatile ovaj vid saradnje svjesne značaja svojih službenika. Saradnja je ozvaničena 21. marta potpisivanjem Protokola u saradnji, a zatim i partnerskim projektom „Sigurni zajedno“.
„Cilj ovog projeta jeste unapređenje sistema podrške žrtvama nasilja u porodici i žrtvama rata. Obzirom da žene koje imaju ratne traume ili su žrtve nasilja u porodici nerijetko se obrate nevladinim organizacijama i vjerskim službenicima. Otuda ta potreba za uvezivanjem vjerskih zajednica i sigurnih kuća koje pružaju psihosocijalnu i pravnu podršku žrtvama nasilja u porodici“, kazala je Tufekčić.
Marina Rajner, predsjednica Jevrejske opštine Tuzla porčila je ženama žrtvama nasilja da nisu same.
„Bitno je da svi oni koji se osjećaju maltretiranim imaju kome da se požale, osim vjerskim službenicima, već i u u Udruženju „Vive žene“. Moja osobna poruka je da moraju da nauče kako da se brane od nasilnika, bilo koje vrste, da li fizičkog ili psihičkog nasilja, osim liječenja koje im omogućava Udruženje Vive žene. Mi smo Bosanke, dokažite da ste Bosanke, razbijte tog ko vas maltretira i otiđite!“, kazala je Rajner.
Nasilje u porodici i seksualno nasiljle su krivična djela koja se najmanje prijavljuju i to zbog osjećaja stida, stigmatizacije, mišljenja da će ih se porodica odreći, da se neće moći zaposliti i slično. Zbog toga je jednako važ o raditi na tome da se žrtve osnaže i da shvate da nisu krive za ono što im se dešava ili se desilo u prošlosti te da izlaz postoji.
„Postoji veliki broj žena koje ni do dan danas uprkos toliko vremena od ratnog perioda nisu progovorile o svojoj traumi, a kroz ovaj projekat imamo primjere gdje su se žene otvorile i odlučile da progovore u svojoj traumi od rata. Iz tih razloga je važno da zajednički u partnerstvu Vive žene i vjerske zajednice govorimo o toj problematici kako bi žrtve stekle povjerenje u nas da nam se otvore kako i na koji način ostvariti svoja prava“, ističe Tufekčić.
Nasilje u porodici i seksualno nasilje se mogu prijaviti centrima za socijalni rad, policijskim stanicama, vjerkim službanicima ili Udruženju Viva žene. Nasilje u porodici trebaju prijaviti i osobe koje o tome imaju saznanja, jer se radi o krivičnom djelu koje je davo izašlo iz okvira privatne stvari, napominu iz Udruženja Vive žene. Kampanja „Sigurni zajedno“ traje do kraja aprila, a podrazumijeva javno predstavljanje projekta u medijima i različitim lokalnim zajendicama.
