Skejt bord je nastao u Kaliforniji kao pokret, a ne kao sport s pravilima i upravo zato je zauzeo gradske ulice i postao simbol slobode. Danas se skejt bord vozi u više od 80 zemalja (prema podacima World Skate organizacije aktivno je više od 85 miliona skejtera), a 21. juni je posvećen svima koji su barem jednom pokušali da na dasci ostanu duže od tri sekunde. Povodom Međunarodnog dana skejtanja, donosimo priču o tome kako je skejt postao ikona jedne generacije, stil, izraz, i borba protiv dosade, sistema i gravitacije.
Gdje je sve počelo: skejt kao suhi nastavak surfanja
Šezdesetih godina prošlog vijeka, surferi u južnoj Kaliforniji doslovno su prenijeli more na asfalt. Kada nije bilo valova, tražili su alternativu. Uzevši točkiće sa rolera i pričvrstivši ih ispod daske, napravili su ono što će uskoro postati poznato kao skejt bord. Bio je to pokušaj da se osjeti sloboda pokreta i bez okeana, i uspjelo je.
Prve daske bile su nestabilne, sirove, škripave, ali dovoljno izazovne da stvore prve lokalne ekipe koje su vozile niz ulice, padale, dizale se i ponovo pokušavale. Skejt nije nastao kao sport, nastao je iz dosade. Ali ubrzo je dosada postala scena.
Dogtown i Z-Boys: beton postaje pozornica
Sedamdesetih godina, u dijelu Los Angelesa poznatom kao Dogtown, nekadašnjoj surferskoj zoni između Venisa i Santa Monice, ekonomija je bila na koljenima. Industrija je propadala, zgrade su zjapile prazne, bazeni su ostajali napušteni, a djeca iz radničkih porodica nisu imala mnogo izbora osim da zauzmu prostore koje je društvo napustilo. U toj zapuštenoj i naelektrisanoj atmosferi nastala je skejt scena. Ulica je bila i igralište i učionica. Pobuna nije bila ideološka, bila je fizička: uzeti dasku, voziti gdje ne smiješ, ostaviti trag točkićima po fasadi koja se već ljušti.
Grupa tinejdžera počela je voziti skejt unutar tih praznih bazena. Taj improvizirani teren omogućio im je da razviju nove stilove: naginjanje u zavoju, skokove, vožnju po zidovima. Ti klinci postali su Z-Boys i nehotice postavili temelje modernog skejta.
Njihova estetika bila je sirova, agresivna, gotovo prkosna. Skejt je bio stav, način hoda, način gledanja, način oblačenja. Bio je to kontrakulturni odgovor na sve što je bilo formalno, planski i čisto. Bilo je prljavo, opasno i neuredno i bilo je uzbudljivo, skoro idelano. Lomovi, modrice i oguljena koljena postali su prirodan dio svakodnevice.
Osamdesete: skejt ulazi u pop kulturu
Tokom osamdesetih skejt postaje sveprisutna pojava. Skejt bord je tih godina bio masovni vizualni izraz, od garderobe do zidova. Na ulicama se nose isječene majice, šilterice unazad i široke farmerke, dok iz velikih kasetofona koje su klinci nosili na ramenima odzvanja punk i rani hip hop. Video kasete, tadašnji VHS, sa trikovima kruže među tinejdžerima, grafiti i flomasteri postaju standardna dekoracija dasaka, zidova i školskih klupa. MTV ulazi u domove i dodatno pojačava skejt estetiku, a muzika Dead Kennedys, Black Flag, NOFX i Beastie Boys odjekuje iz svake rampe jer njihov tempo i energija odgovarali su tempu i energiji vožnje.
Skejter nije bio sportista, bio je urbani lik s izlizanim Vans patikama, košuljom zavezanom oko struka, koljenima bez kože i rančevima ispisanim markerima. Filmovi poput „Thrashin’“, kasnije „Lords of Dogtown“, samo su dodatno učvrstili skejt kao subkulturu. Sve je bilo vizualno izraženo, kroz naljepnice, crteže po daskama, grafite i nepisana pravila kako da izgledaš dok voziš. BMX bicikli su se pojavili kao dio iste estetike, dijelili su rampe, prostor i stav, dva točka i četiri točka na istom betonu.
Vještine koje se ne mjere samo balansom
Osim fizičke spretnosti, skejt traži i osjećaj za prostor. Stepenice, ivice trotoara, metalne ograde, sve je moglo postati teren za trik. Skejter je morao znati kako pristupiti prostoru, izračunati brzinu, ugao, visinu, vrijeme. Ollie, kickflip, grind, manual, svaki trik bio je više improvizacija nego formula.
Nije bilo trenera. Učilo se na greškama, na padovima, od starijih iz kvarta. Skejt nije pitao imaš li opremu pitao je imaš li volju. Skejter se prepoznavao po stilu, ne po medalji.
Takmičenja i sistem: ulazak u zvaničnu arenu
Iako je skejt dugo bio s one strane sistema, 2021. godine postaje i zvanično dio Olimpijskih igara, kada je prvi put uvršten u program na Ljetnim igrama u Tokiju. Taj trenutak označio je novo poglavlje u istoriji skejtanja, ulazak u najvišu ligu globalnog sporta, ali i početak nove rasprave o tome može li se duh ulice zadržati pod reflektorima.
krajem devedesetih i početkom 2000-ih dolazi profesionalizacija. X Games postaje platforma za nove zvijezde, a danas su tu i Street League Skateboarding, Tampa Pro i Olimpijske igre. Ocjenjuju se visina, tehnika, stil, povezivanje trikova.
Ipak, skejt na ulici i skejt na takmičenju nisu ista stvar. Ulični skejt ostaje prostor bez pravila: improvizovan, spontan, prkosan. U njemu nema sudija. Samo onaj osjećaj kad uradiš trik koji si pokušavao tri dana.
Skejt u BiH: tiha scena na betonu
U Bosni i Hercegovini skejt nije dobio institucionalnu podršku. Iako skejt bord u BiH nikada nije bio sistemski razvijan, opstaje zahvaljujući entuzijazmu lokalnih vozača. Rampe su rijetke, parkovi često zapušteni. Ali daske se i dalje voze u Tuzli, na platoima u Sarajevu, u Mostaru, Banja Luci, Zenici. Skejt zajednica nije velika, ali je izdržljiva. Ljudi voze jer žele, jer znaju kako je kad asfalt zamijeni pozornicu.
Većina onih koji voze naučila je sve sama. Nema škola, ali ima YouTube tutorijala, starih VHS snimaka, i ono najvažnije, lokalne podrške među generacijama skejtera. Skejt ostaje prostor slobode za one koji ga prepoznaju.
Sportovi koji su izrasli iz skejta
Iz skejt bord kulture rođeni su brojni srodni sportovi. Snowboard je zimska verzija skejta, longboard pruža stabilnost za duge gradske vožnje, surfanje je njegov okeanski brat, a BMX i parkour dijele isti kod: brzina, prostor i balans. Sve ih povezuje osjećaj kretanja koje nije ukroćeno.
Mali vremeplov: šta se slušalo i gledalo
Ukoliko želite makar na trenutak ponovo zakoračiti u ritam i boje osamdesetih, postoji nekoliko muzičkih i filmskih preporuka koje djeluju kao mala vremenska mašina. Na ramenu skejtera tada bi obično bio veliki kasetofon iz kojeg trešti “Holiday in Cambodia” od Dead Kennedys, dok se na rampi neko sprema da padne po treći put pokušavajući kickflip. Punk je bio temeljni zvuk sirov, brz, buntovan; ali i rani hip hop je ubrzo pronašao mjesto u skejt kulturi. Suicidal Tendencies, Beastie Boys, Minor Threat i A Tribe Called Quest bili su više od muzike; oni su definirali raspoloženje, tempo i stav.
Na ekranima, najčešće putem VHS kaseta koje su kružile među ekipom vrtjeli su se filmovi koji nisu pokušavali objasniti skejt, nego su ga prikazivali iznutra. Dogtown and Z-Boys je dokumentarac koji nas vodi na mjesto gdje je sve počelo u zapušteni Dogtown, među bazene, beton i prve padove. „Lords of Dogtown“ je igrana verzija te iste priče, puna dinamike, rivalstava i estetike. „Mid90s“ daje intiman portret jednog klinca koji kroz skejt pronalazi sebe, dok „This Ain’t California“ govori o skejterima u Istočnom Berlinu, gdje je skejt bio čin otpora. Svi ovi fimovi zapravo su skejt kultura na filmskoj traci.
Skejt dan: datum koji vraća na početak
Go Skateboarding Day, odnosno Međunarodni dan skejtanja, prvi put je obilježen 2004. godine. Ideja nije bila u proslavi, nego u podsjećanju. Skejt je počeo na ulici, i tamo i pripada. Tog dana, širom svijeta, skejteri uzimaju daske, spuštaju se niz gradove i pretvaraju ulice u svoj prostor. Nema govora, nema protokola. Samo daska, beton i sloboda.
Skejt možda izgleda kao sport, ali za mnoge je to bio prvi oblik kretanja koji nije imao pravac, samo osjećaj. Nekada je to bijeg, nekada potraga, često jednostavno vožnja bez cilja ali sa razlogom da se ostane u pokretu. I da ostanete na dasci barem malo duže nego prošli put.
Možda će vas zanimati i ovo:
Izletište Ilinčica ZIP line i adrenalinski park
Tuzla: Mladi umjetnici u blizini Muzičke škole izrađuju murale sa motivima grada
