Nekoliko ubistava i samoubistva desilo se u Tuzlanskom kantonu za manje od mjesec dana. Iako se radi o događajima koji privlače veliku pažnju javnosti, mediji često, bez šireg konteksta, ove teme tretiraju na senzacionalistički način koristeći se pri tome nerpimjerenim naslovima, neprovjerenim izvorima i neprimjerenim fotografijama, ne vodeći računa o porodicama stradalih, a sve s ciljem prikupljanja što više pregleda.
„Ovakvi događaji ne trebaju da budu udarna vijest zato što pričamo o gubitku ljudskih života pogotovo ne treba da bude vijesti u smislu otkrivanja potpunog identiteta počinioca i njegove porodice“ rekla je Alma Tihić, psihoterapeutkinja.
Ono što posebno zabrinjava jeste da se ovakve vijesti brzo šire društvenim mrežama, bez ikakve kontrole komentara u kojima se često iznose najprivatnije stvari jedne porodice, otkriva identitet žrtve, maloljetne djece i slično, kao i mnoštvo uvreda i neprihvatljivih stavova koji mogu imati ozbiljnije posljedice.
“Kao konzumenti vijesti moramo zadržati dostojanstvo i moramo shvatiti da se iza te priče nalaze životi ” dodala je Alma Tihić, psihoterapeutkinja.
Žrtve ubistava najčešće su žene, zbog čega iz nevladinog sektora već duže vrijeme upozoravaju da je potrebno stvari nazivati pravim imenom, te da se vijesti o ubistvima žena prestanu tretirati kao „porodična tragedija“ kao što obično glase mnogi medijski naslovi. Da je nasilje nad ženama uzelo maha pokazuju i podaci Udruženja građana „Vive žene“ u čijoj Sigurnoj kući u prosjeku boravi oko 80 žena, dok se savjetovalištu obrati mnogo više. Brojni slučajevi ostanu neregistrovani, a za neke se sazna tek kada se dogodi ono najgore – femicid.
“Mi možemo govorimo o tome da u kontekstu BH društva, koji smo prošli rat i imamo poslijeratne posljedice i sam život je nekako tema zašto je teško potražiti pomoć. Svi imamo određenih problema, pitanje je kako se nosimo sa tim problemima, koliko naizlazimo na podršku srodnika, institucija, koliko nam je teško razgovarati da imamo problem, nego svi mi razgovaramo onda kada se desi ono najtragičnije” dodala je Danijela Huremović, voditeljica Sigurne kuće UG „Vive žene“.
Kada je riječ o počiniteljima nasilja, čak i kada su svjesni problema, rijetki se odluče potražiti pomoć upravo zbog predrasuda koje vladaju, da je sramota posjetiti psihijatra.
“Nije bitno kome ćemo se obratiti za pomoć, bitno je da potražimo pomoć i da pričamo o svom problemu. Ljudi koji se bave tim problemom, uputit će nas na pravu adresu. Suicid, oduzimanje života, nasilje, bilo koja vrsta agresije nije nikako izlaz i nije pomoć za mentalno zdravlje” zaključila je Alma Tihić, psihoterapeutkinja.
