Ljetno računanje vremena počelo je u noći sa subote na nedjelju, kada su kazaljke na satu pomjerene sa 2 na 3 sata, što je mnogima donijelo i jedan sat manje sna.
Stručnjaci upozoravaju da najveći problem kod promjene računanja vremena predstavlja narušavanje cirkadijalnog ritma, odnosno unutrašnjeg biološkog sata koji reguliše san, budnost, lučenje hormona i druge važne funkcije organizma. Kako je ovaj ritam usko povezan sa smjenom svjetla i tame, nagla promjena vremena može izazvati nesklad između organizma i okoline, a jedna od najčešćih posljedica jeste manjak sna.
Nedostatak sna može utjecati na koncentraciju, pažnju i raspoloženje, a pomjeranje sata može se odraziti i na hormone poput melatonina i serotonina, koji imaju važnu ulogu u regulaciji sna i raspoloženja.
U zapadnoj Evropi pomjeranje sata postalo je ustaljena praksa početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, uz obrazloženje da se na taj način produžava dnevna svjetlost, štedi energija, povećava produktivnost i radni dan čini efikasnijim.
Kada je riječ o nastanku ljetnog računanja vremena, često se spominje Benjamin Franklin, iako tvrdnja da je upravo on njegov začetnik nije potpuno tačna. Franklin je svojevremeno napisao satirično pismo za časopis The Journal of Paris, u kojem je naveo da bi grad mogao uštedjeti 64 miliona na svijećama i vosku kada bi građani ustajali u skladu sa izlaskom sunca. Ipak, ta ideja nije zaživjela više od jednog stoljeća.
Nakon Franklina, britanski građevinar William Willett zalagao se da se vrijeme pomjera u aprilu i septembru kako bi se što bolje iskoristio duži ljetni dan, ali ni on nije uspio da tu inicijativu provede.
Prvi grad koji je uveo praksu ljetnog računanja vremena bio je kanadski Thunder Bay 1908. godine, dok je prva država koja je zvanično uvela ljetno računanje vremena bila Njemačka 1916. godine.
