17.8 C
Tuzla
21.05.2024.

Kako žive osobe sa PTSP-om, ima li promjene svijesti o mentalnom zdravlju?

Psihički poremećaji i bolesti nalaze se u samom vrhu najzastupljenijih bolesti u općoj populaciji. Mentalno zdravlje je još tabu tema u BiH, međutim ima pomaka u posljednjim godinama, jer se institucijama i nevladinim organizacijama javljaju različite kategorije stanovništa, od mlađih do onih najstarijih. Ratno stanje u Ukrajini loše utiče na oboljele od PTSP-a, koji su u najvećoj mjeri bivši učesnici rata.

Slike rata u Ukrajini, ponovo su produbile sjećanja kod učesnika rata u Bosni i Hercegovini. Na mnoge je ostavio dubok trag i danas se liječe od PTSP-a, odnosno postraumatskog stresnog poremećaja. Tuzlak Vahid Đulović nerado gleda ono što se dešava u Ukrajini.

Vahid Đulović

”Dešavalo se ovo sad, rat u Ukrajini kad je počeo, da te vraća malo. Hvala Bogu znam se nositi s krizom, ali osjećaš ti da to djeluje, nije ti svejedno, jer si u ratu svašta vidio”, navodi Đulović koji je predsjednik Udruženja za uzajamnu pomoć u duševnoj nevolji ”Feniks” Tuzla.

 

PTSP mu je dijagnostifikovan 1993. godine, poslije ranjavanja. Potražio je pomoć neuropsihijatra, te se liječio u Klinici za psihijatriju u Tuzli. Rad ljekara s njim bio je individualan, dolazio je svakodnevno sa suprugom, koja mu je najveći oslonac. Prisjeća se, da je krize svaki mjesec imao od 1996. do 2000. godine. Danas su one jednom ili maksimalno dva puta u godini.

Slična priča je Nedžada Pirića. Poslije ranjavanja imao je jake krize, psihičku napetost, loše snove. Nije bio u prilici voditi dijalog. Uključio se u proces psihoterapije, zajedno sa saborcima koji su imali iste probleme.

Nedžad Pirić

”Mi smo odrađivali te psihoterapije a dobijali smo nalaze putem Doma zdravlja. Negdje 97., poslije toga sam se liječio u Domu zdravlja na Neuropsihijatijskoj klinici da bi od strane njih bio upućen 2004., pred osnivanje Udruženja Stećak, na Psihijatrijsku kliniku na ležanje ili na dnevnu bolnicu”, ističe Pirić, član Udruženja veterana rata 1992 – 1995 liječenih od PTSP-a ”Stećak” Tuzla.

Danas se liječi u Centru za mentalno zdravlje i posljednjih godina, kaže, nema poteškoća. Svjestan je da se PTSP ne može izliječiti, ali može zaliječiti.

”Da se osoba nauči nositi živjeti s tim. Tako da sam se od tih dana naučio da se nosim s tim, da živim s tim. Desi se situacija, zadnjih godina rjeđe, da bi došlo do nekog konflikta, međutim imam mehanizam kad kažem sebi ovako ćeš, i tako da se te situacije izbjegnu”, priča nam Pirić.

PTSP ili problemi sa mentalnim zdravljem ne dešavaju se samo učesnicima rata. Probleme ovakve prirode mogu imati svi, tvrde psiholozi.

S takvom tvrdnjom, slaže se i većina građana koja je učestvovala u istraživanju RTV Slon putem online platforme. Od 160 učesnika istraživanja, na pitanje ”Ko po vašem mišljenju može oboljeti od PTSP-a”?, 40,1 posto njih je kao odgovor navelo Svi.

U Centru za mentalno zdravlje Tuzla navode da u posljednje vrijeme nije povećan broj pacijenata, ali uviđaju da su pandemija korona virusa i rat u Ukrajini, imali uticaja na one koji se već liječe.

Maida Kapidžić Nišić

”Dešava se to da ljudi koji su se i ranije javljali sa nekim tegobama, da su te tegobe pojačane zbog tih situacija, naprimjer zbog rata u Ukrajini, podsjeća ih na neke naše ratne traume i slično. Što se tiče kovida, to je već sada palo u drugi plan, međutim na početku kada se sve to dešavalo, imali smo povećan priliv ljudi, s obzirom da je tada sve bilo blokirano”, navodi Maida Kapidžić Nišić, psihologinja u Centru za mentalno zdravlje Tuzla.

Mentalno zdravlje je i dalje tema o kojoj se nerado govori. Većina ispitanika, odnosno 76,8 posto navelo je da o mentalnim bolestima u okruženju preovladava negativno mišljenje, te se osobe sa ovim problemima spominju u negativnom kontekstu.

Međutim, psiholozi uviđaju da ima promjene svijesti posljednjih godina, jer je pored institucija, u rad uključen i veliki broj nevladinih organizacija kojima se javljaju osobe sa ličnim problemima.

Bojan Šošić

”Taj opšti trend se jeste promijenio kada gledamo proteklih nekoliko decenija od rata na ovamo, postali smo puno otvoreniji o tim temama i to je dobro za ljude”, ističe Bojan Šošić, psiholog u Udruženju za uzajamnu pomoć u duševnoj nevolji ”Feniks” Tuzla.

 

Psihologinja Kapidžić Nišić ističe da se ljudi javljaju i sa poslovnim problemima, školskim problemima.

”Depresija, anksioznost, PTSP, širok je to krug koji pokrivamo. Sve se više ljudi javljaju u tim ranijim fazama, naročito mlađi ljudi, ali i dalje imamo jedan broj ljudi koji se javljaju kada su ti problemi veći, kada su uzeli ozbiljniji tok”, navodi ona.

Većina ispitanika upoznata je sa pojmom mentalno zdravlje i PTSP. Kao neke od odgovara naveli su da je PTSP bolest uzrokovana pretrpljenim strahom, da je to teško mentalno stanje, nemogućnost življenja u sopstvenoj koži ili psihička trauma, posljedica preživljene strahote ratnih dejstava.

Nedžad s početka priče danas u Udruženju veterana rata 1992 – 1995 liječenih od PTSP-a ”Stećak” Tuzla vodi grupu odnosno terapiju sa oboljelima od PTSP-a, kakvu je prolazio i sam. Upravo i stručnjaci navode, da je razgovor s onima koji imaju iste ili slične poteškoće, najbolja terapija.

Nedžad Pirić

”Mi smo dodatno edukovani u Udruženju, dok smo bili s kancelarijom u Starom Gradu, to je nastavak grupa sa Klinike, naučili su nas stručnjaci, pomoć – samopomoć, kako sami sebi da pomognemo, tako da ja vodim grupu”, rekao je Pirić.

 

Psiholog u Udruženju za uzajamnu pomoć u duševnoj nevolji ”Feniks” Tuzla kaže da vrlo često članovi, najviše se druže, ne samo kroz grupe koje imaju tu terapijsku notu, taj karakter, zajedno se druže, putuju, idu na izlete i u inostranstvo nekad.

”Organizuju se samo, nama dođe razglednica odnekud, to nas obraduje. Drugačije je kad vam naprimjer neko ko ima to lično iskustvo, nekome ko je tek ušao stidljivim koracima u taj proces liječenja, suočavanja sa problemom koji ima, kad vam neko takav kaže, treba poslušati”, ističe Šošić.

Ovaj znak koriste u Udruženju ”Stećak” a objašnjavaju da je to zapravo mozak boraca, onih koji su viđali teške slike u ratu. On je poput tempirane bombe, ali znaju da uz adekvatnu terapiju, liječenje i druženje, mogu živjeti bez problema. Učesnici našeg ispitivanja, u najvećoj mjeri smatraju da psihički oboljele osobe nisu nasilne i ne predstavljaju prijetnju za okruženje. Tako je odgovorilo 52,3 posto odnosno 78 osoba.

Ono što borcima oboljelim od PTSP-a teško pada jesu zakonske odredbe u našoj zemlji, prema kojima nisu zaštićeni.

Enes Dedić

”Glavni cilj je pomjeranje datumske granice 23.12.1997. godine koji je neko odredio. Do tog datuma ko se pojavio, on je upao u pravo i stekao pravo invalidnosti, 20 posto pa nadalje. Poslije 1997. godine nema pravo”, navodi Enes Dedić, predsjednik Udruženja veterana rata 1992 – 1995 liječenih od PTSP-a ”Stećak” Tuzla.

Društvo i institucije nisu adekvatno prepoznali PTSP kao problem, smatra 77 posto naših ispitanika. Borci s PTSP-om također nemaju priliku zaposlenja.

”Imali smo slučajeva naših članova, gdje su mu ustanovili da ima PTSP i dobio je otkaz”, navodi Dedić.

Postavljanje dijagnoze i institucionalni pristup odnosno pravljenje registra oboljelih, načini su kako osobe s PTSP-om uvesti u zakonske okvire, odgovori su većine ispitanika.

Oboljeli borci se također nadaju da će biti izvršene izmjene zakonskih odredbi i da će se brisati datumska granica za sticanje invalidnosti, da će PTSP biti priznat kao psihička povreda nastala u ratu, kao i da će biti u prilici dobiti zaposlenje.

Svi su saglasni da društvo i institucije nisu u pravoj mjeri prepoznale problem posttraumatskog stresnog poremećaja pa tako ni danas, gotovo trideset godina nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini tom problemu se ne posvećuje dovoljno pažnje.

Prema procjenama boračke organizacije Republike Srpske 45 posto demobilisanih boraca je imalo ili još uvijek ima PTSP.

 

 

Procjena udruženja Jedinstvo, koje okuplja oboljele od PTSP-a je da trenutno od ove bolesti u Republici Srpskoj boluje oko 6.000 ljudi. Svjedoče da se oboljeli suočavaju sa velikim problemima, zdravstvena njega nije regulisana, a borci sa PTSP-om su izbačeni iz Zakona o pravima boraca.

Miroslav Babičić

”Nismo ušli u Zakon o pravima boraca RS. Invalidnost nam je faktički onemogućena. Ukinuta su nam sva prava. Dolazi vremenom do pogoršanja stanja jer su i ljudi sve stariji ali nemaju pravo na zahtjev da im se utvrdi stanje nego se odbija taj zahtjev”, kaže Miroslav Babičić, potpredsjednik Udruženja PTSP Jedinstvo.

U ovom udruženju navode da postoji određena pomoć institucija, lokalnih i republičkih, uglavnom finansijska koja bude podijeljena najugroženijim članovima organizacije.

”To su direktne pomoći refundiranjem lijekova ili kupovinom lijekova. Pakete dobijamo čak i od Crvenog krsta a podijelimo ih svojim korisnicima”, rekao je Babičić.

Istraživanje portala Gerila info iz Banjaluke pokazalo je na uzorku od 110 ispitanika da većina ispitanih zna šta je posttraumatski stresni poremećaj. Vjeruju da od ove bolesti uglavnom obolijevaju ratni veterani i osobe koje su bila izložene nekoj vrsti nasilja.

81 osoba od 110 anketiranih priznaje da je imala ili ima psihičke probleme a samo dvoje ispitanih smatra da institucije reaguju adekvatno. Čak 103 je reklo da poznaje nekoga ko ima neki od psihičkih poremećaja. Gotovo svi ispitanici smatraju da država mora da povede računa o mentalno zdravlju stanovnika, koje je prema podacima iz ankete ugroženo.

Nebojša Vukanović

”Mi smo društvo koje je izašlo iz rata i ušlo u tranziciju i rane su velike i krupne i nažalost mnogo ljudi ne osjeća sigurnost, ostaje bez posla, nema socijalne zaštite, životni standard je veoma nizak i to sigurno utiče na porast oboljelih. Mislim da društvo i zdravstveni sistem ne posvećuju dovoljno pažnje. Navešću primjer da su prošle godine u Trebinju tri borca izvršila samoubistvo”, ističe Nebojša Vukanović, poslanik u Narodnoj skupštini RS.

Vukanović smatra da institucije ne pokušavaju sistemski riješiti problem već da se veliki požar samo povremeno gasi.

”Mi nemamo institucionalnu borbu protiv bilo kog ključnog problema u društvu jer naše institucije su zarobljene i često se priskače nekim ad hoc riješenjima. To zahtjeva sistemski pristup i mislim da naše institucije trebaju da posvete više pažnje i novca rješavanju ovog problema”, rekao je Vukanović.

Postraumatski stresni poremećaj javja se poslije svakog rata. Međutim sindrom je kao problem priznat tek za vrijeme i nakon rata u Vijetnamu, podsjećaju stručnjaci. Ističu da je izuzetno važan način na koji je društvo tretiralo ljude koji su se vraćali iz sukoba.

Dijana Đurić

”Kod nas imamo situaciju da većina demobilisanih boraca su bili ljudi koji su radili u fabrikama a sad te fabrike ne rade. Nemaju osiguranu egzistenciju, često doživljavaju šikaniranje u svakodnevnom životu. Sama ta njihova patnja nije na pravi način vrednovana. Onda se kod nas podrazumijeva da je muškarac taj koji treba da se brine za porodicu i da obezbijedi sve a oni to nisu bili u mogućnosti”, navela je Dijana Đurić, predsjednica Udruženja psihologa RS.

Doktorica Đurić podsjeća da simptomi PTSP-a mogu biti različito izraženi kod različitih ljudi, da se mogu povući pa nakon nekoliko godina uslijed nekog podsjećanja vratiti. Simptomi se stručno dijele na tri grupe.

”Jedna grupa su simptomi nametanja. Kod osobe se stalno nameću misli i razmišljanja o tom događaju i prisjećanja. Drugi simptomi su simptomi prenadraženosti gdje osoba stalno očekuje neku opasnost, trza se na razne zvukove, osjetljiva je na nekakve sitne podražaje i ima smanjenu toleranciju na frustraciju. Tu su i simptomi izbjegavanja gdje osoba u želji da izbjegne podsjećanja na događaj izbjegava ljude i mjesta koji podsjećaju na taj događaj”, istakla je Đurić.

Saša Runjo iz Banjaluke nema PTSP ali sa problemima mentalnog zdravlja živi od rata. Brat i tri ujaka su mu iz rata izašli sa psihičkim problemima. Dva ujaka su nedugo nakon rata, razočarani i ostavljeni od društva izvršila samoubistvo. Ujaci su, priča Runjo, prije rata imali imanja, bavili se stočarstvom i imali pedesetak grla stoke. Nakon rata sve je nestalo.

Saša Runjo

”Ja prelazim preko hiljadu kilometara mjesečno, prvo kako bih otišao u posjetu bratu u bolnicu u Garevac a zatim i bar jednom sedmično idem kod ujaka u jedno selo poslije Novog Grada kako bih mu odnio hranu i lijekove. Tu imam velike troškove. Sam sam sebi uzurpirao, nemam vremena ni za porodicu. To košta puno, ja radim za minimalac”, kaže on.

Runjo svjedoči kako sistemska pomoć izostaje. Kaže da je na razumijevanje naišao u Gradskoj upravi Banjaluka, kod pojedinaca kao i da je jednom dobio finansijsku pomoć od Vlade i boračke organizacije iz Novog Grada.

”Ja sam morao prodati traktor na početku ujakovog liječenja i plugove i brnaču da bih ga spasio. Jer ni ja nisam bio u finansijskoj situaciji. Neko može dobiti a borac kojem je ukinuta sposobnost ne može dobiti. Meni kažu da ga mogu smjestiti u instituciju jer sam staratelj ali za 1200 maraka. A ja tih para nemam”, naglašava Runjo.

U istraživanju o temi mentalno zdravlje i koliko društvo pažnje posvećuje oboljelima, dio ispitanika rekao je da bi trebao biti napravljen registar oboljelih na način da se nakon uspostavljene terapije u kontinuitetu prati stanje pacijenata ali i da problem mora biti objašnjen široj populaciji kako osobe sa menatlnim problemima ne bi bila stigmatizovane i odbačene od društva, čime se njihov problem samo povećava.

Vezane vijesti

TUZLA