Nasilje nad djecom i maloljetnicima u Bosni i Hercegovini je problem nultog prioriteta i situacija je zaista alarmantna, budući da je svako treće dijete žrtva nasilja u školama – upozorio je psihoterapeut i porodični savjetnik Denyel- Ismir Kovač.
On tvrdi da je vršnjačko nasilje veoma prisutno u BiH te da je takav vidi nasilja u porastu u cijelom svijetu.
Smatra da su vrlo važni napori koje vlade u BiH ulažu u smjeru detekcije potencijalnih riziko faktora, preventivnog djelovanja i suzbijanja nasilja s osvrtom na vršnjačko i seksualno nasilje, kao i pružanje sekundarnog vida pomoći i podrške žrtvama nasilja i počiniocima djela nekog oblika nasilja, ali upozorava i da su ti napori nedovoljni.
– Kada se kaže nedovoljni, pritom se misli na svijest o ozbiljnosti problema s kojim se kao društvo suočavamo, te zajedničko djelovanje sistema zaštite, roditelja, stručnjaka iz oblasti obrazovanja, socijalne zaštite, zdravstvenog sistema, kao i policije – istakao je Kovač.
Ocjenjuje da je poražavajuća činjenica da roditelji često prijavljuju neki vid nasilja nad djecom koje se dešava u školi, ali je problem u tome što nasilnici ne budu sankcionisani. To ide na štetu žrtvi jer se šalje pogrešna poruka da je nasilje u redu i prihvatljivo, što se, ističe, ne smije dešavati.
Također podvlači da problem predstavlja i to da žrtve nakon pretrpljenog nasilja šute, jer nisu sigurne kome da to povjere ili nemaju povjerenje u sistem zaštite. Postoje i poteškoće u komunikaciji unutar obiteljskog sistema, nedovoljna povezanost između članova porodice te distanciranost, što u mnogome otežava razgovor o traumatskom iskustvu uzrokovanom zlostavljanjem ili nekom vrstom nasilja.
– Nedovoljna otvorenost u komunikaciji između roditelja i djece, burno reagiranje te nedovoljna uključenost i posvećenost djetetu, često dovode do složenih konflikta koji nastaju iz situacija kada djeca iz neupućenosti, straha, stigme, straha od kazne ili poniženja, kao i nedovoljno ozbiljnog shvatanja šta nasilje samo po sebi predstavlja, prave grešku ne prijavljujući, nego sami pokušavaju riješit problem – upozorio je Kovač.
Tvrdi da se veoma mali broj djece obrati nekome u školi ili policiji za pomoć te da podaci iz rada u praksi ukazuju da se radije odluče trpiti nasilje, dokle se mogu nositi s tim, zanemarujući ili upuštajući se u borbu sa dodatnim teretom simptoma.
– Ono što nam mogu biti signali da se nešto dešava su nagle ili velike promjene u ponašanju, smanjene koncentracije, pojave agresivnih epizoda, povučenosti ili distanciranje od prijatelja – istakao je.
Također navodi da posljedice izazvane nasilničkim ponašanjem i zlostavljanjem mogu biti u obliku poremećaja sna ili prehrane, mučnine, povraćanje, poremećaj metabolizma, neuravnotežen rad srca, glavobolje, problemi i poremećaj digestivnog trakta, vrtoglavice.
– Sve su to neki od simptoma akumulirane traume uslijed proživljenog ili nasilja u trajanju, koja se može promatrati i kao sekundarna viktimizacija u situacijama susreta sa osobom koja je izvršila ili vrši nasilje nad žrtvom – kazao je Kovač.
U većini slučajeva, dodao je, dijete ili maloljetnik ni sa kim ne dijeli da je žrtva nasilja.
– Ako i odluči da o tome progovori, onda to podjele u obliku šturih informacija sa svojim roditeljima, pokušavajući prikriti detalje ili ublažavajući traumu, često sa strahom od njihove reakcije ili prebacivanja krivice ili dijela krivice i na njih – kazao je.
Uzimajući u obzir da je od devedesetih godina do danas došlo do devalvacije sustava vrijednosti u društvu, postoje situacije gdje škole prikrivaju prijave roditelja za nasilje te žrtve nasilja često imaju problem dokazati da su žrtve.
Kao neke od najčešćih oblika nasilja među školskom djecom navodi fizičko i verbalno nasilje, zatim zlostavljanje u digitalnom okruženju putem društvenih mreža te slučajevi za seksualnog nasilja.
– Podaci neregistriranih žrtava nasilja su jednako zastrašujući, kao i prijavljeni slučajevi te je zbog toga važno dodatno educirati i osvijestiti djecu i maloljetnike, roditelje i profesionalce koji dolaze u kontakt sa djecom šta je zapravo nasilje i poseban akcenat staviti na seksualno nasilje, kako se prepoznaje i kako reagirati u slučaju prepoznavanja – napomenuo je Kovač.
Potcrtao je da svaki pojedinac mora znati definiciju seksualnog nasilja, kao i da zna šta podrazumijeva seksualni čin, pokušaj ostvarivanja seksualnog čina, neželjeni seksualni komentar ili prijedlog koji je usmjeren protiv osobe i njezine seksualnosti, a koji može počiniti druga osoba bez obzira na odnos sa žrtvom ili situaciju u kojoj se nalaze. Dodaje da ga karakterizira upotreba sile, prijetnje ili ucjene za ugrožavanje dobrobiti ili života same žrtve ili njoj bliskih osoba.
– Djeca koja istovremeno doživljavaju i čine nasilje imaju višestruke rizike za razvoj problematičnih oblika ponašanja poput kršenja pravila, agresivnog ponašanja, problema s pažnjom i hiperaktivnost. Također, pokazalo se da imaju i znatno više poteškoća u socijalnom funkcioniranju u odnosu na ostale sudionike vršnjačkog zlostavljanja i istovremeno iskazuju višu razinu rizika za razvoj anksioznog poremećaja, depresivnog poremećaja i ostalih internaliziranih poremećaja u ponašanju – upozorio je Kovač.
Kao jednu od bitnih ustanova koja pomaže žrtvama izdvojio je Kantonalnu javnu ustanovu “Porodično savjetovalište” i djelovanje “Odjeljenja za prevenciju i ranu intervenciju” gdje kroz realizaciju preventivnih aktivnosti namijenjenih za djecu ili mlade, roditelje i stručnjake potiču aktivnu suradnju s velikim brojem odgojno obrazovnih ustanova u Kantonu Sarajevo.
Cilj takvog preventivnog rada je, dodao je, prepoznavanje rizika, upoznavanje sa vrstama nasilja, preventivno djelovanje prije nasilničkih radnji, kroz radioničarski, psihoedukativni model rada, upoznavanje sa potencijalnim načinima kako reagirati nakon uočavanja potencijalnog nasilničkog ponašanja ili zlostavljanja.
Kovač kaže da Porodično savjetovalište pruža usluga sekundarne prevencije cijeloj porodici, pojedincu kao i parovima.
RTV Slon/FENA
