Zaustavljen život, prekinuta mladost, neostvareni snovi. Proljetni dan koji je okupio tuzlansku omladinu na omiljeno mjesto u centru grada prekinula je granata ispaljena sa planine Ozren koja je odnijela život 71. osobe, a među njima i život 17. godišnje Vanje Kurbegović. I poslije 27. godina bol porodice nije prestala, sjećanja se nisu ugasila, vrijeme zapravo ništa nije ni izliječilo, niti umanjilo bol. Iako taj dan i nije htjela izaći vani sa prijateljicama, sudbina je odredila drugačije.
“Izašla je iz kuće, kao što rekla moja sestra, ne vidjeh je ni kada je izašla. Ona izašla na balkon i pitala Vanja gdje ćeš, a ona samo mahnula rukom. Kako je otišla, više se nije vratila. Majka dijete kada izgubi, kada nekog jako bliskog izgubite pogotov ako ste u nekakvim godinama zrelijim, život za vas stane, on ide ali stane. Svaki dan, stalno mislite na to dijete, kada sretnete drugaricu njenu koja ima i djecu, koja su sad i maturanti a ona nije dočekala ni mature”, kazao je Adela Smajilefendić, tetka ubijene Vanje Kurbegović.
U vrijeme kada je Vanjin život stao, pohađala je dvije škole, Ekonomsku i Medicinsku. Njena majka rijetko priča o tom danu, jer sjećanje na 25. maj produbljuje ranu koja još nije, a niti će zarasti, a njen brat koji je tada imao devet godina teško je prihvatio činjenicu da će odrastati bez sestre.
“Moja sestra kada je ona željela da priča, ja sam sudjelovala, a kada nije htjela onda nismo. Onaj e tu bol nosila i nosi dan danas, i obolila je. Ima brata. Brat je imao devet godina kada je Vanja poginula. Velike traume su ostale na njemu, jer gledat majku svaki dan uplakanu, neraspoloženu, onda 15 godina svaki dan se ovdje dolazilo”, navodi Adela.
Prosjek godina ubijenih bio je 23 godine, a najmlađa žrtva Sandro Kalesić imao je tada samo dvije ipo godine. Da je preživjela danas bi Vanja prepričavala svojoj djeci priče iz perioda školovanja, ali njen život je prerano završio. Prerano da bi ostvarila sve one započete snove.
A, prerano je ugašen život i Nedima Rekića, fudbalera u usponu. Njegova majka se i danas prisjeća tog kobnog dvadesetpetog maja kada se on vratio iz Austrije. U vrijeme kada je sa prijateljima otišao na Kapiju, gdje se okupljala tuzlanska omladina, geler granate pogodio ga je direktno u srce. Nedimov život završen je u 27. godini, a deset godina poslije od tuge i bola završio se život i njegovog oca.
“Pravo u srce geler čitav. Nedim Mutapčić on je bio komesar tad on ga slikao skroz i odmah sam ga poznala kada su prikazivali taj masakr. Bio je umro moj muž isti dan za njim. Svaki dan je dolazio ovdje, ako je snijeg veliki on dopuže da mu očisti snijeg, jer je on zaradio, tako nam je bio plemenito dijete, ono se više ne može rodit”, rekla je Vahida Rekić, majka ubijenog Nedima Rekića.
Ogorčenost porodica ubijene djece ni posle više od dvije i po decenije od masakra nije prestala, niti se mogu pomiriti sa činjenicom da je za ovaj zločin osuđena samo jedna osoba, general Novak Đukić, a da je i on na slobodi.
“ To je strašno, moj zet i dosta roditelja su išli na suđenje, pa sam gaj a pitala kako on se ponaša. Mrtav hladan. Ništa, kao da on ništa nije kriv, kao da ništa nije učinio”, rekla je Adela Smajilefendić, tetka ubijene Vanje Kurbegović.
“Niko ne odgovara, taj se šeta po Beogradu koji je pobio našu djecu, mi roditelji ništa ne možemo učiniti, a nemamo ni snage”, kazala je Vahida Rekić, majka ubijenog Nedima Rekića.
