Potpuno novi život u tuzlanskom Domu penzionera prije četiri godine započeo je Salih Salkić iz Bijeljine. Kada mu je prije 18 godina preminula supruga ostao je sa dvije kćerke. Nakon nekog vremena one su nastavile svoj život u inostranstvu, daleko od njega. Jedna se udala u Njemačku, druga u Austriju. Zbog svog zdravstvenog stanja, Salih je morao novi život započeti u Domu.
“S obzirom da sam daleko od svoje djece, ja sam smisao življenja našao ovdje u druženju sa drugarima. Šta mogu.. godine čine svoje” – rekao je Salih..
A kako godine čine svoje, tako čine i kilometri ali i cjelokupna situacija sa korona virusom koja je pogodila cijeli svijet. Iako se sa svojim kćerkama čuje svaki dan putem telefona, Salih kaže kako mu one mnogo nedostaju. Jednu kćerku nije vidio dvije i po godine, a drugu jednu godinu. Glas preko žice ne može zamijeniti istinski zagrljaj oca i kćerke. Ne može u potpunosti ispuniti ni dužnost djeda, za čim je on čeznuo cijeli svoj život.
“Unučad ne viđam nikako. Teško mi je. Znam kako mi je kad sam njih dvije odgajao šta su mi djeca, a sad kad su se rodila unučad više volim njih i privrženiji sam njima. Ne dam ja nikako da se one ruže. Jedva čekam da dođu” – sa suzama u očima govori Salih.
A njegova djeca u posjetu će mu doći do augusta, kako kaže Salih. Na sreću sada su u Domu dozvoljene posjete, što do skoro nije bio slučaj zbog drugog vala pandemije korona virusa. Osim što su bile zabranjene posjete, u Domu je došlo i do drugih izmjena, ali kako se situacija stabilizovala, tako su i mjere bile blaže. Ipak, profesionalci koji rade u ovoj ustanovi, uvijek su u pripravnosti kako bi osigurali stopostotnu sigurnost svojim korisnicima.
“Osim što su dovoljene posjete oni i dalje ne mogu napustiti Dom i to su preporuke Kriznih štabova. U proteklih par mjeseci kad smo imali daleko veći broj zaraženih radili smo sve isto što smo radili u protekle dvije godine otkako je COVID došao u BiH. Na sve moguće načine preko službi socijalne zaštite.. trudili smo se da im organizujemo društveni život” – kazao je Admir Muslimović, stručni saradnik za odnose s javnošću Doma penzionera Tuzla.
Tako su u Dnevnom centru Doma organizovane razne radionice, radne terapije, druženja uz kafu i čaj te igranje raznih društvenih igara. Prozor u vanjski svijet imaju na takozvanoj terasi i parku ispred Doma gdje na drvenim klupama korisnici često provode vrijeme uz druženje, jer tako nisu sami.
“Huuuj. Evo i sad ja uzdišem, sjetim se kako je sve teklo… Samoća ubija, najgore je sam biti. Ovdje sam se za četiri godine upoznao sa mnogim drugarima i gospođama. Šalimo se ovdje i sve. Al sve to nije to bez vlastite familije i života koji smo nekad imali” – kazao je Salih Salkić, korisnik Doma penzionera Tuzla.
A život k'o život. Nekad svijetao, nekad siv. Pun uspona i padova. Naš Salih pokazao je svima kako se treba boriti i nikad u životu ne posustajati. Pokazo je kako trebamo biti svjesni sebe i poštovati sebe. Tražiti pomoć u pravo vrijeme i na pravom mjestu. Upravo on pomoć je pronašao u tuzlanskom Domu penzionera, gdje uprkos bremenu koje nosi na leđima i tugom u srcu za svojom djecom, nije sam.
