Dobrom pjesmom, muzikom i roštiljem, korisnici Doma penzionera u Tuzli danas su obilježili Međunarodni dan starijih osoba. Uz dobru zabavu, nisu krili ni dobro raspoloženje. Iza, ali i ispred njih je jako težak period. Najugroženija su skupina za vrijeme korona virusa, ali ne posustaju i ne predaju se tek tako lako. Bore na njihovim licima i nježne ruke, odaju njihovu borbu kroz život, te je obilježavanje ovog dana od izuzetno velike važnosti, kako bi im se pokazalo da su i dalje bitni, i voljeni.
“Društvo prema njima treba da se odnosi da što bolje provode svoju „treću mladost“ kako mi to kažemo. Mi pokušavamo da im pružimo ono što im najviše nedostaje, to je njihova porodica. Mi pokušavamo, preko vibera, skajpa, da ne bi narušili epidemiološke mjere. Već šest mjeseci se borimo da korona ne uđe u dom penzionera. Sad su njima radnici najbliži” – naglasio je Mirsad Bakalović, direktor Doma penzionera Tuzla.
Aiša Hrustić nakon što je izgubila muža i tri sina, prije 11 godina život je odlučila nastaviti u tuzlanskom Domu penzionera. Kada je iz Srebrenice došla u Dom, sve joj je bilo nepoznato. Novi život za nju tada je tek počeo, i taman što je krenuo kako treba, korona virus izmijenio je sve.. Svoje unučiće kaže najviše je poželjela…
“Jest nam sad teško. Ja imam šestero praunučića i šestero unučića. Imam dvije male ja ih zovem moji štrumfovi. Kad ih vidim govorim im ljubi nena štrumfove svoje. Sad govori unuk da ih dovedem, ja kažem nemoj.. sve sam poželjela, ali njih dvije male sam najviše” – rekla je Aiša…
Porodica najviše fali i Rašidi Begović, koja je svoj 78 rođendan proslavila danas u Domu penzionera i to na Međunarodni dan starijih osoba. Bolest ju je dovela u Dom, prije godinu i po, kada je i sama shvatila da su je godine sustigle. Iako u Domu ima sve što joj treba za ugodan život, Rašida, sa suzama u očima, priča šta joj najviše fali…
“Šta mi fali.. Fali mi moje dijete. To mi fali. Al šta ću moram se pomiriti. Kod kuće sam bila sama i moje sestre su vidjele da ne mogu bit sama. One su mi pomagale, pomažu mi i danas dan, ali voljela bih biti u svojoj kući” – kazala je Rašida.
U Džemalovim nebesko plavim očima, krije se puno životnih priča, lijepih iskustava, ali i onih manje lijepih. Svoj životni put prije sedam godina, Džemal je odlučio nastaviti u Domu penzionera. Život ga je naučio da na budućnost gleda pozitivno, čak i u najtežim vremenima.
“Drago mi je da nas nisu zaboravili. Da smo došli u to vrijeme kad je teško svima, a Bogami i nama. Jeste da ćemo i ovo izdržati ali i ako ne bude bilo tako, bit će i nešto drugačije, uvijek za nas dobro” – kazao je Džemal.
I dok svoje životne priče pričaju sa sjetom, poneki i sa suzama u očima, oni najbolje znaju kako se nose sa svojim godinama i životim nedaćama. Ipak, jedno je sigurno. U Domu su zbrinuti, imaju potrebnu njegu i brigu, ali i ljubav, koju im nesebično pružaju radnici ove ustanove…
