Slanost mora, poznata kao salinitet, rezultat je dugotrajnog i neprekidnog prirodnog procesa u kojem učestvuju kiša, erozija stijena, rijeke i geološka aktivnost.
Kiša i erozija stijena
Kišnica u sebi sadrži ugljendioksid iz atmosfere, što je čini blago kiselom. Kada padne na kopno, ona polako nagriza stijene i oslobađa minerale – posebno natrij i hlor, koji zajedno čine kuhinjsku so (NaCl). Ovi minerali putuju rijekama i na kraju završavaju u morima i okeanima.
Rijeke – glavni „dostavljači“ soli
Rijeke neprestano donose rastvorene soli u mora. Iako je količina soli u rijekama mala, tokom miliona godina ona se nakuplja u morskoj vodi. Kada voda isparava, so ostaje, pa se koncentracija soli vremenom povećava.
Isparavanje i zadržavanje soli
Sunčeva toplina uzrokuje isparavanje vode s površine mora, ali so ne isparava. Zbog toga salinitet posebno raste u toplim i suhim područjima. Okeani nemaju efikasan prirodni mehanizam za uklanjanje soli, pa se ona akumulira i ostaje u vodi.
Geološka aktivnost i podvodni izvori
Podvodni vulkani i hidrotermalni izvori dodatno povećavaju slanost mora oslobađanjem minerala direktno u okean. Na taj način stalno nastaju nove količine soli koje doprinose ukupnom hemijskom sastavu morske vode.
Zanimljivosti o salinitetu
Prosječna slanost mora i okeana iznosi oko 35 ‰. Slanija su mora koja imaju malo padavina, slab dotok rijeka i snažno isparavanje. Najslanije more na svijetu je Crveno more, sa oko 40 ‰ soli, dok je Baltičko more jedno od najsvježijih, sa samo 0,1–0,2 ‰, jer prima mnogo slatke vode i ima nisko isparavanje.
Nivo soli u morima danas je toliko visok da morska voda nije pogodna za piće, ali iz jednog litra morske vode može se dobiti oko 35 grama kuhinjske soli.
So u moru olakšava plivanje i održavanje na površini, pa je učenje plivanja u moru mnogo lakše nego u bazenu. Ljekovita svojstva morske vode, bogate solju i mineralima, poznata su još od davnina i i dalje imaju veliku vrijednost za zdravlje.
