Munib Muminović Brko, njega Tuzlaci su godinama viđali svakog jedanaestog u mjesecu, kako stoji na čelu kolone srebreničkih majki. Nije izostajao od 1997. godine.
U rukama bi nosio jedan od jastučića s izvezenim imenima ubijenih sinova, ne praveći razliku čije je ime na platnu.
Ipak, jednom je ponovio da je baš njemu pripao jastuk s imenima Nedžada i Mensura, njegovih sinova. Onaj s imenima Mustafe i Redžepa nikada nije uspio pronaći. I zbog toga mu je bilo teško.
Truhnuo iznutra
“Ne znam ja ko je izvezao imena ove moje djece, jer im je i mati ubijena. Možda je neka od rodica, šta znam. Ja sam ti sam, sam kao pustinjak, sam…” govorio bi kad nas sretne, suze bi već bile u očima prije nego što izgovori zadnju riječ.
Govorio je ono što je već mnogo puta izgovorio, ali uvijek s jednakom snagom: „Moj Nedžad, moj Mensur, moj Mustafa, moj Redžep… Danas bih ja imao snahe i unučad da su živi… Strijeljali ih dušmani, neka puste mene da im sudim, da Bog da da oni žive ovako kako i ja živim…” kazao bi kamermanima naše televizije svakoga 11. u mjesecu kada bi, i po kiši, suncu ili snijegu dolazio u Tuzlu.
“Svi govorite: Majka, majka. A otac? Šta je otac? Zar oca ne boli isto kao i majku” govorio je Munib, prije nego bi briznuo u plač.
Godinama nakon genocida, Munib nije propuštao ni proteste, ni godišnjice, ni manifestacije vezane za srebreničku tragediju. U svojoj samoći se ponovo oženio, i dobio sina. Govorio bi o njemu s nježnošću i tugom.
“Isti braća” pokazivao bi fotografiju djeteta, koju čuva u novčaniku,
Kada je 2008. godine ukopao Nedžada i Mensura, rekao je da “truhne iznutra”. Njegovo zdravstveno stanje se ubrzano pogoršavalo. Hodao je sve teže, oslanjajući se na štap. Živci su mu bili načeti, a suze su dolazile čim bi sreo poznato lice. Sve češće je plakao. Izgledao je starije nego što jeste, slomljen i iscrpljen.
Nezapamćen slučaj
Dvije godine kasnije, tačnije 2010. godine, identifikovani su i njegovi sinovi Mustafa i Redžep. Tada je već bio vidno rastrojen, kako su govorili oni koji su ga poznavali.
Više nije dolazio na proteste. U Kladnju su ga viđali kako hoda ulicom i priča sam sa sobom, sjećajući se sinova, dozivajući suprugu. Tri mjeseca prije nego što su trebali biti ukopani Mustafa i Redžep, oduzeo je sebi život. Učinio je to u džamiji.
Taj čin, tada i danas, ostaje nezapamćen. Ne samo zato što je završen u džamiji tačnije religijskom objektu, već i zato što je rijetkost da neko izgubi četvoricu sinova i suprugu u jednom genocidu, a da doživi pozne godine.
Jedina njegova porodica gdje je mogao govoriti
Kada bi se iz Kladnja zaputio prema Tuzli, Munib bi uvijek stigao prvim autobusom. Volio je svratiti do Udruženja majki prije početka protesta. Tamo su ga dočekivale žene čija su imena bila poznata i po borbi i po boli.
On je bio jedini otac među njima.
Pričao bi naglas, često kao da se s nekim nadvikuje, vjerovatno pokušavajući da majkama dokaže da i očevi znaju plakati i da bol nije samo za žene.
Tu, među njima, imao je prostor da govori. Da iz srca pusti ono što ga pritiska, da viče, plače, zamahuje rukama, ustaje i vraća se, jer se sjetio još nečega što nije stigao reći.
Njegove riječi su se uvijek vraćale na isto, na to kako je nekada imao djecu, kuću i porodicu, a da sada nema ništa, osim sjećanja koja blijede.
O životu Muniba Muminovića pisao je i hrvatski književnik
Zoran Žmirić, poznat kao kolumnista, muzičar i jedan od vodećih antiratnih autora u Hrvatskoj, posvetio je svoje stihove upravo Munibu. Pjesma pod nazivom “Šutjeli smo dok je Munib pričao” ostaje snažan podsjetnik na lik i sudbinu jednog oca, ali i dirljiva potvrda autorove empatije prema žrtvama Srebrenice. Kroz stihove, Žmirić nije ovjekovječio samo Muniba, već i dostojanstvo svih koji su izgubili svoje najmilije.
Šutjeli smo dok je Munib pričao
Kad bi ljudi vidjeli Muniba
kako glavinja sâm po Srebrenici
i tiho šapuće sebi u bradu,
pitali bi ga, sa strahom u glasu:
„Brko, je l’ se to ti moliš
il’ s nekim govoriš potiho?
Je l’ te nešto stegnulo u grudima?
Ili samo ne znaš kud bi više?“
Na to bi se Munib zaustavio,
pogledao bi oko sebe nijemo,
tražio riječi što ih je znao,
više puta gutao no rekao.
Briznuo bi u plač, zadrhtao:
„Bole me Nedžad, Mensur, Mustafa i Redžep.“
I tu bi svaka tišina pala
kao da svijet više nema riječi.
Jednom ga, pred kamerama,
na godišnjicu u Potočarima,
upitaše zašto je jedini muškarac
među majkama što bol nose.
Rekao je: „Zar oca ne boli isto?
Kao majku kad djecu izgubi?
Zar se moje suze ne računaju?
Zar se moja rana ne broji?“
Svi su zašutjeli tad pred njim,
jer nijedan od prisutnih ljudi
nije znao šta da kaže ocu
koji sahrani četvoricu sinova.
Možda bi Munibu bilo lakše
da ih je mogao sahraniti sam,
ali su kosti njegove djece
ostale rasute po gudurama.
Ostalo mu je da gaca ulicama,
kao pokisao i umoran golub,
da moli se, šapuće sebi,
ili sinovima, kao da ih vidi.
Na koncu je izdržao sve
što ljudsko srce može izdržati,
izgovorio je sebi sve što je znao
i vratio se u Kladanj, tiho.
Ušao je tad u džamiju
i tamo odlučio skončati put.
Kad čovjek ode iz života u Božjoj kući,
znaš da je nešto nepovratno puklo.
Obilježavanje 30. godišnjice genocida u Srebrenici – oglašavanje sirena u TK
