Koliko često Vam se dešava da nakon napornog dana krenete da analizirate situacije koje su se desile, da razgovarate sami sa sobom i pokusavate u sebi tražiti odgovore i rješenja, te opravdati neke postupke. Ovo stanje ima svoj stučni naziv, ali i terapije kojima ga možete riješiti.
Overthinking, ili pretjerano razmišljanje, psihološki je obrazac u kojem osoba stalno i iscrpljujuće analizira vlastite misli, postupke, odluke i moguće ishode, često bez dolaska do konkretnog rješenja. Um se iznova vraća na iste scenarije, greške iz prošlosti ili strahove od budućnosti, stvarajući osjećaj mentalne zarobljenosti. Iako razmišljanje samo po sebi nije problem, overthinking nastaje onda kada misli postanu nekontrolisane, nametljive i počnu narušavati svakodnevno funkcionisanje.
Ljudi koji pate od overthinkinga često imaju osjećaj da će, ako dovoljno razmišljaju, uspjeti spriječiti greške, bol ili neuspjeh. U stvarnosti se dešava suprotno. Što više razmišljaju, to se osjećaj nesigurnosti, tjeskobe i emocionalne iscrpljenosti produbljuje. Umjesto jasnoće dolazi konfuzija, umjesto rješenja javlja se paraliza u donošenju odluka. Overthinking se često prepliće s anksioznošću, depresivnim stanjima i niskim samopouzdanjem, ali može postojati i samostalno.
Psihološki gledano, overthinking je često posljedica potrebe za kontrolom. Osobe koje su sklone ovom obrascu razmišljanja imaju izražen strah od neizvjesnosti i grešaka. Često su perfekcionisti, emocionalno osjetljivi ili su u prošlosti doživjeli situacije u kojima su bili kritikovani, povrijeđeni ili kažnjeni zbog pogrešnih odluka. Um tada uči da stalno „provjerava“ i analizira kako bi se zaštitio. Međutim, takav mehanizam vremenom postaje štetan.
Simptomi overthinkinga mogu biti mentalni i fizički. Na mentalnom planu javljaju se stalne brige, nemogućnost da se misli zaustave, pretjerano preispitivanje razgovora i situacija, kao i katastrofični scenariji o budućnosti. Na fizičkom nivou mogu se pojaviti nesanica, napetost u tijelu, glavobolje, ubrzan rad srca i osjećaj stalnog umora. Osoba često zna da pretjeruje u razmišljanju, ali ima osjećaj da nema kontrolu nad tim procesom.
Liječenje overthinkinga ne podrazumijeva „isključivanje mozga“, već učenje drugačijeg odnosa prema vlastitim mislima. Jedan od ključnih koraka je osvještavanje obrasca. Kada osoba prepozna da se nalazi u krugu pretjeranog razmišljanja, već tada pravi prvi pomak. Važno je razumjeti da misli nisu činjenice, već mentalni sadržaji koji dolaze i prolaze.
Psihoterapija, posebno kognitivno-bihevioralna terapija, pokazala se vrlo učinkovitom u radu s overthinkingom. Kroz terapiju osoba uči prepoznati iracionalne misli, propitivati ih i zamijeniti realističnijim i korisnijim obrascima razmišljanja. Također se radi na toleranciji neizvjesnosti i prihvatanju da potpuna kontrola nad životom ne postoji.
Tehnike usmjerene pažnje, poput mindfulnessa, pomažu da se fokus prebaci sa stalne analize na sadašnji trenutak. Umjesto borbe s mislima, osoba uči da ih posmatra bez procjenjivanja i da ih pusti da prođu. Vremenom se smanjuje njihova jačina i učestalost. Redovna fizička aktivnost, kvalitetan san i strukturiran dnevni ritam također imaju značajan uticaj, jer tijelo i um funkcionišu kao cjelina.
U nekim slučajevima, posebno kada je overthinking dio šireg anksioznog ili depresivnog poremećaja, može biti potrebna i farmakoterapija, ali isključivo uz procjenu i nadzor stručnjaka. Lijekovi ne rješavaju uzrok, ali mogu smanjiti intenzitet simptoma i olakšati rad na psihološkom nivou.
Važno je naglasiti da overthinking nije znak slabosti niti „previše razmišljanja o nevažnim stvarima“, kako se često pogrešno tumači. Riječ je o naučenom obrascu koji se može promijeniti. Uz pravilan pristup, podršku i strpljenje, moguće je ponovo uspostaviti zdrav odnos s vlastitim mislima i vratiti osjećaj unutrašnjeg mira.
