Kada su se Joe Frazier i Muhammed Ali susreli u Madison Square Gardenu 8. marta 1971. godine, svijet nije gledao samo duel dva neporažena boksera. Bio je to događaj koji je nadilazio sport.
Muhammed Ali, koji je odbio odlazak u američku vojsku, bio je simbol buntovnih šezdesetih, dok je Frazier u javnosti viđen kao šampion vlasti. Meč je privukao nevjerovatnu pažnju, pored ringa su sjedili Barbra Streisand, Sammy Davis Jr., Hugh Hefner, Dustin Hoffman i Diana Ross, a Burt Lancaster bio je dio TV prijenosa. A među svima njima, jedno posebno ime izdvojilo se i to na veoma neobičan način, tu je bio i Frank Sinatra.
Slavni pjevač i glumac, u to vrijeme poznat po hitu „My Way“, bio je ogroman zaljubljenik u boks. Međutim, doći do ulaznice za ovaj meč bilo je gotovo nemoguće čak i za njega. Ipak, Sinatra je pronašao način. Dogovorio se s časopisom Life da prisustvuje kao njihov fotograf sa medijskom iskaznicom, čime je dobio dragocjeno mjesto uz sam ring. Niko u redakciji nije ozbiljno računao na njegove fotografije, očekivalo se da će profesionalci poput Neila Leifera već imati sve što će im trebati za časopis ali su ipak čisto iz znatiželje odlučili da pregledaju i Sinatrin materijal.
Na iznenađenje svih, njegove fotografije bile su ne samo upotrebljive, već i upečatljive. Nekoliko ih je završilo u devetostraničnom izvještaju, uključujući naslovnicu izdanja Lifea od 16. marta 1971. godine, kao i veliku duplericu. Sinatra je time dokazao da posjeduje oko za detalj i osjećaj za trenutak.
Kasnije je za New York Daily News sportski novinar Bill Gallo prenio Sinatrine riječi: „Uhvatio sam nekoliko dobrih fotografija te noći, ali stalno sam pratio kako Frazier previše gura glavu naprijed da bi ga Ali udario. Prkosio je Aliju, i rekao sam novinaru do sebe: Možda će pobijediti, ali ako tako nastavi, završiće u bolnici, primajući sve te udarce.“ Te noći Sinatra je bio pjevač, glumac, fotograf i barem nakratko, boksački trener.
Tako je „Borba stoljeća“, koja je u ringu pripala Joeu Frazieru nakon 15 iscrpljujućih rundi i jednoglasne odluke sudija, slučajno ostala upisana i u istoriju fotografije zahvaljujući čovjeku koji je bio naviknut da svijet gleda njega, a tada je svijet gledao kroz njegov objektiv.
