Fobije su snažni emocionalni obrasci koji nadilaze logiku i svakodnevni osjećaj straha. Iako svi s vremena na vrijeme osjetimo nelagodu u određenim situacijama, kod osoba koje pate od fobija reakcije su dugotrajne, nesrazmjerne i često ograničavajuće. One oblikuju ponašanje, odluke, pa i način života, od izbora prevoza do izbora zanimanja.
Koliko ljudi pati od fobija i koje su najčešće?
Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, fobije pogađaju oko 10% svjetske populacije, dok istraživanja američkog NIMH-a govore da više od 19 miliona Amerikanaca ima neku dijagnosticiranu specifičnu fobiju. Više detalja dostupno je i u ovom naučnom pregledu iz časopisa Nature. Iako su individualne razlike ogromne, najčešće se javljaju strah od visine, zatvorenih prostora, zmija, javnog nastupa i letenja. Mnoge osobe se suočavaju i sa strahom od kontaminacije i bacila, poznatim kao mizofobija, koji je u porastu naročito nakon pandemijskih godina.
U pozadini svih fobija nalazi se sličan mehanizam, tijelo reaguje na situaciju kao da je riječ o stvarnoj prijetnji, iako ona objektivno ne postoji. Osobe pogođene ovim strahovima često su svjesne iracionalnosti vlastitih reakcija, ali ih ipak ne mogu kontrolisati.
Kako prepoznati simptome fobije?
Simptomi mogu biti fizički, emocionalni i ponašajni, a javljaju se i pri samoj pomisli na predmet straha. Najčešće je to osjećaj ubrzanog disanja, preznojavanje, vrtoglavica, mučnina, napetost u mišićima ili potreba za bijegom. Emocionalno, javlja se snažan osjećaj ugroženosti, čak i panika, dok se ponašajno osoba sve više povlači, izbjegava izazovne situacije i zatvara u poznato i sigurno.
Upravo ta izbjegavanja postaju znak za uzbunu. Kada svakodnevne obaveze postaju žrtva izbjegavanja, riječ je o fobiji koja zaslužuje pažnju.
Fobija nije običan strah: kako nastaje i šta se događa u mozgu?
U korijenu svake fobije nalazi se biološki proces. Dio mozga zadužen za emocionalnu procjenu, amigdala, šalje signal opasnosti i pokreće niz reakcija u tijelu: disanje se ubrzava, krvni pritisak raste, mišići se napinju. Taj mehanizam je koristan kada je opasnost stvarna, ali kod fobija radi po obrascu koji više nema uporište u realnosti.
Fobije mogu nastati kao rezultat traume, ali i usvajanjem ponašanja kroz porodicu, medije ili kulturu. Djeca koja često slušaju rečenice poput „pazi, ugrist će te“ mogu u odrasloj dobi razviti strah od životinja bez stvarnog kontakta. Isto tako, ponavljanje određenih narativa u filmovima ili vijestima stvara emocionalni trag koji vremenom prerasta u automatsku reakciju.
Kada vas strah i fobija spriječi da poletite: aviofobija
Strah od letenja jedan je od najraširenijih. Iako avioni spadaju među najsigurnije vidove prevoza, mnogima sama pomisao na let izaziva nelagodu, nesanicu ili napade panike. Ovaj strah rijetko ima veze s realnim rizikom; češće se radi o osjećaju gubitka kontrole, zatvorenosti i neizvjesnosti. Neki ljudi ne mogu ni gledati avione, dok drugi pokušavaju kontrolisati svaki detalj putovanja, sve do odustajanja.
U pozadini aviofobije može se kriti i dublji problem, strah od prepuštanja ili nemogućnost bijega iz situacije u kojoj nismo “glavni”.
Strah i fobija od bacila: kada čistoća postane opsesija
Mizofobija, odnosno strah od bacila i kontaminacije, postala je posebno vidljiva nakon pandemije. Osobe koje je doživljavaju imaju snažan poriv da stalno peru ruke, izbjegavaju dodire, nose rukavice ili izbjegavaju javna mjesta. Iako su higijenske navike poželjne, kod mizofobije one prelaze granicu funkcionalnog i počinju ometati svakodnevni život.
Ovaj oblik fobije može se javiti i kod osoba koje nikada nisu imale direktno negativno iskustvo s bolešću, već samo kroz posredno učenje, gledanje vijesti, izloženost strahovima u porodici ili vlastiti osjećaj ranjivosti. Više o mizofobiji možete pronaći u istraživanju objavljenom na PMC-u.
Javni nastup: strahovi i fobija koja oblikuje život
Glosofobija, fobija od javnog govora, često ostaje neprepoznata jer se ne vezuje uz fizički objekt. Osoba koja je ima suočava se sa snažnim simptomima anksioznosti pred nastup, od nesanice do suhoće usta, drhtanja, znojenja i gubitka glasa. Ovaj strah može ograničiti akademski i poslovni napredak jer osoba izbjegava prezentacije, razgovore za posao, pa i društvena okupljanja.
Prema istraživanju portala Verywell Health, čak 75% ljudi osjeti izražen strah od javnog govora, dok ga 10% doživljava kao ozbiljno ograničenje. Zanimljivo je da se prema anketi magazina TIME više Amerikanaca boji govora pred drugima nego same smrti.
Neobični strahovi i fobije koje nisu šala
Pored uobičajenih, postoje i fobije koje se rijetko spominju, ali duboko utiču na svakodnevicu pojedinaca. Strah od rupičastih površina ili trifofobija može izazvati osjećaj mučnine pri pogledu na saće, spužvu ili voćnu koru. Postoje ljudi koji osjećaju paniku pri pomisli da ostanu bez mobitela ili nomofobija; ili da vide osobu s bradom odnosno geniofobija. Jedna od najapsurdnijih, ali stvarnih, jeste fobija od dugih riječi, koja se zove, paradoksalno, hipopotomonstrosesquipedaliofobija.
Ovakve i slične primjere neobičnih fobija donosi i The Guardian, dok Verywell Mind donosi zanimljive analize njihovih psiholoških uzroka.
Mogu li filmovi izazvati strah i fobije?
Fobije ne nastaju samo iz stvarnog iskustva. Pop kultura ima ogroman utjecaj na emocionalno oblikovanje percepcije. Film “Ralje” stvorio je generaciju ljudi koja se boji ajkula, dok su horori s klaunovima ili zmijama oblikovali strahove kod djece i mladih.
Mozak ne pravi razliku između stvarne opasnosti i snažne sugestije. Kada se gledatelj emocionalno veže uz strašnu sliku iz filma, ta slika ostaje u emocionalnoj memoriji i može postati okidač fobije kasnije u životu.
Jeste li znali?
Mizofobija je jedan od najbrže rastućih oblika fobije u posljednjoj deceniji.
Više ljudi se boji javnog nastupa nego smrti, pokazala su istraživanja u SAD-u.
Fobija od leptira javlja se i kod osoba koje nikada nisu imale blizak susret s insektom, često je rezultat nesvjesne asocijacije.
Film “Ralje” iz 1975. godine doveo je do pada posjeta plažama širom SAD-a od gotovo 20%.
Možemo li strah i fobije liječiti?
Dobra vijest je da se fobije mogu uspješno liječiti. Kognitivno-bihevioralna terapija (CBT) je najčešće korištena metoda. Pomaže u razbijanju pogrešnih uvjerenja, jačanju emocionalne otpornosti i postupnom izlaganju izvoru straha.
Tehnike disanja, vizualizacija, vođena relaksacija i psihoedukacija pomažu u samoregulaciji. Kod težih slučajeva, psihijatar može predložiti privremenu medikaciju kako bi se ublažili akutni simptomi, ali nikada kao trajno rješenje.
Najvažnije je da osoba ne ostane sama. Potražiti pomoć je hrabrost, ne slabost.
Šta možete sami učiniti?
Prvi korak je priznati sebi da nešto utiče na vašu svakodnevicu. Vodite dnevnik: zabilježite kada se javlja osjećaj straha, kako reagujete, koliko traje, šta vam pomaže. Postepeno se suočavajte s izvorom nelagode, ne silom, već korak po korak, u kontrolisanom okruženju.
Disanje, vizualizacija sigurnog mjesta, razgovor s bliskom osobom i ograničavanje izloženosti senzacionalističkim sadržajima mogu značajno smanjiti intenzitet reakcije
