Istanbul grad kojem se vraćamo svoju priču uvijek počinje pozivom. Da ga otkrijemo, da ga istražimo, da ga doživimo. I sreću, i tugu, i mir koji sa sobom nosi. Miris mora i dima, začina i kiše koji te usisa u sebe već na prvom dahu. Zagrli te taj grad bez pitanja, bez žurbe.
On te gleda, prepoznaje i ostavlja da dišeš u njegovom ritmu.
Jer Istanbul je onaj grad kojem se uvijek vraćamo. Kao i tuzi. Vraćamo mu se da bismo se podsjetile ko smo bile, šta smo izgubile i šta još uvijek osjećamo. Možda baš zato, i tuga i Istanbul imaju istu prirodu, ne daju da ih zaboraviš, ali nikada ne bole isto.
Hüzün – tuga koja razlistava dušu
U Istanbulu tuga ima ime – hüzün. Pamuk ju je opisao kao „melanholiju koja spaja ljude, zajednički osjećaj prolaznosti“. Ali za Putnicu, tuga ovdje nije bol, nego razlistavanje.
Skida s nje sve ono što je godinama skrivala… strah, navike, uloge. Grad je razlaže kao knjigu u kojoj je svaka stranica novo ogoljavanje, svaka misao jedno priznanje. Duša se razlistava pod prstima, dok grad svira u istom ritmu njene ranjivosti.
Putnica hoda kaldrmom Balata, gdje kuće dišu bojom, gdje se s prozora suši veš, a iz obližnjih pekara širi miris peciva i začina. U zraku se osjeća vlaga, so, dim i cimet. Djeca viču, stariji sjede na stolicama uz zid, a s druge strane Zlatnog roga čuje se tramvaj koji prolazi niz obalu Karaköya. U tom zvuku ima smirenja. I tuga, čak. Tuga koja joj se uvlači u dlanove i rame, u kičmeni stub kao trnci koji struje ali ne peku. Tuga je topla, ljudska.
Ona je podsjetnik da je Putnica živa i da, čak i kada boli, osjeća sve.
Istanbul grad kojem se vraćamo između svjetla i tame
Na jednom kraju grada Galata kula, na drugom minareti što se presijavaju u vodi.
Most spaja ono što su mnogi zvali granicom, a ona vidi most kao simbol unutrašnje ravnoteže. Jer Istanbul je i spoljašnji i unutarnji, istovremeno i svjetlucav i tih, pun buke i tišine, mirisa i odsustva.
Tramvaj T1 škripi niz obalu, galebovi lete nisko, sunce u kasno poslijepodne boji bakrene krovove. Ispod te svjetlosti tuga više ne izgleda kao sjenka nego kao svjetlo koje se prelama.
Ovdje se sve miješa: mirisi, jezici, boje, vjere. I u toj mješavini, u toj slojevitosti, žena pronalazi sebe; kao da su svi njeni životi stali u jedan kadar.
Orhan Pamuk je rekao da Istanbul tugu nosi kao ukras, i ona sada razumije. Neki gradovi tjeraju da zaboraviš, Istanbul te uči da pamtiš. Ali bez gorčine, bez težine. Samo s tihim poštovanjem prema onome što si bila.
U kafiću, s mačkom i čajem
Sklanja se u kafić uz Bosfor, onaj s mirisom mokrog drveta i tamnog čaja. Na stolu su suhe kruške i crna čokolada, spoj gorčine i slatkoće. Mačka se sklupčala pored nje, siva, spokojna, kao da razumije svaku njenu misao. Putnica je posmatra i misli, žene su kao mačke.
Imaju devet života, devet načina da opet ustanu, da pokrpe srce, da nađu mir u sopstvenom disanju.
Napolju tramvaj odzvanja u magli, galebovi krstare nebom, a s druge strane grada čuju se ezani sa džamija. Molitva kao meditacija, kao pripadanje, kao Univerzum. I mir. Muzika iz radija “Bir Anda”, Başak Gümülcinelioğlu, razliva se kao para s čaja. Zvuk, miris i tuga pretvaraju se u isti talas. I u tom spoju, u toj magli, ona prvi put osjeti da tuga može biti nježna.
Huzur – mir koji dolazi
Kad kiša prestane, grad miriše na novo. Na čisto. Na kamen koji je upio vlagu, na more koje se smirilo, na začine što se prosipaju iz Kapali čaršije. Putnica izlazi iz kafića, mantil joj leprša, vjetar je nosi kroz ulicu. Na vodi se odražava posljednje sunce, a svjetla s druge obale sijaju kao obećanje.
U grudima je sada mir – huzur.
Mir koji ne briše tugu, nego je pretvara u blagost. Mir koji ne traži zaborav, nego prisutnost.
Osjeća kako joj se slojevi razmiču, kao da je tuga skinula sve ono što nije bilo njeno.
Ostala je jednostavna, tiha, svoja.
Istanbul grad kojem se vraćamo pokazuje joj da je sve što traži već u njoj, samo sakriveno ispod slojeva koje je život naslagao. I da, možda, svaka žena ima svoj Istanbul: mjesto gdje prestane da se pretvara i počne da diše.
Voz kreće iz stanice, a grad ostaje za njom, ali i u njoj. U mirisu soli na koži, u zvuku tramvaja koji nestaje u magli, u osjećaju da tuga, kad je prihvatiš, više nije rana nego nježnost.
Šesta priča serijala Putnice: Kako se prijaviti na newsletter
Ovo je šesta priča iz serijala Putnice – Ženske priče iz vozova. Ako želite da uz svaku priču dobijete i male bonuse i pristup ekskluzivnom sadržaju koje ne objavljujemo javno, , možete se pretplatiti na newsletter. Prijava je jednostavna. Odaberite opciju newsletter, upišite vašu mail adresu, odaberite opciju podcast i kliknite send. Ili još jednom pretplatite se klikom OVDJE.
Prijava na newsletter (sasvim besplatna) donosi vam pristup našim ekskluzivnim sadržajima iz serijala „Ženske priče iz vozova“ i alate kako da ponovo zavolite sebe. Bez obzira gdje ste.
Pretplatnice dobijaju inspiraciju, mir i trenutke koje čuvamo samo za njih.
Napravite korak prema sebi, inspiracija stiže u inbox.
Podsjećamo, prošlomjesečno izdanje newslettera odvelo nas je do naše treće stanice i destinacije. Posjetili smo Toskanu putujući u vagonu u kojem tijelo govori.
Za vas smo odabrali iranije objavljene priče iz ovog web serijala:
U vagonu gdje se vraćamo sebi – Toskana, Firenca i Siena u bojama renesanse
U vagonu gdje žena odlazi: Putnice stižu na Siciliju
U vagonu gdje tijelo govori: Treća priča serijala Putnice vodi nas na Ligurijsku obalu
Luksuzno putovanje vozom: “Putnice” u vagonu u kojem dišemo stižu u Provansu
