Novi detalji o kamenolomu Začula otkrivaju kako nadležne institucije tumače ranije odluke, dok na terenu sve ostaje kako je bilo, uz poneko pitanje više.
Nakon što je objavljena prva istraživačka priča o ovom slučaju, Federalno ministarstvo okoliša i turizma dostavilo je zvaničan odgovor kojim potvrđuje da su rješenja za okolišne dozvole za kamenolome Začula i Srnjak izdate 2018. godine, u skladu sa tadašnjim Zakonom o zaštiti okoliša. Prema tadašnjim propisima, investitori su bili obavezni obnavljati dozvole po isteku roka. Međutim, izmjenama zakona iz 2021. godine i pratećom Uredbom iz 2022. to više nije slučaj. Time su se, barem u formalno-pravnom smislu, iscrpile obaveze pred institucijama, ali ne i odgovori pred javnošću.
Novi detalji o kamenolomu Začula: javne rasprave koje niko nije osporio
Rješenja su izdata u skladu sa Zakonom o zaštiti okoliša Federacije BiH („Službene novine FBiH“, broj 33/03) i njegovim izmjenama iz 2009. godine, a prethodio im je upravni postupak u kojem su investitori dostavili Studije o procjeni utjecaja na okoliš. Prema dostupnim informacijama iz zvanične dokumentacije, izradu studija je vršio Institut za zaštitu, ekologiju i obrazovanje d.o.o. Tuzla (INZIO). Učešće INZIO-a u postupku potvrđeno je i u rješenjima o okolišnim dozvolama, gdje se navodi kao izrađivač studije.
Javne rasprave organizovalo je Federalno ministarstvo okoliša i turizma u saradnji s investitorima, u skladu s članom 36. Zakona o zaštiti okoliša. Rasprava za Štitar d.o.o. održana je 28. marta 2018. godine, dok je za GP Pušina upriličena 10. septembra iste godine, obje u prostorijama Općine Ravno. Ministarstvo je, kako navodi u odgovoru dostavljenom redakciji RTV Slon, pozvalo sve nadležne organe i zainteresovane subjekte da učestvuju u postupku. U roku predviđenom za komentare nisu dostavljenje primjedbe Općine Ravno, navode iz Ministarstva.
Uvidom u dostavljena rješenja, u obrazloženju Rješenja za „Štitar d.o.o“ je jasno navedeno da je Ministartsvo, nadležnim organima i zainteresiranim subjektima dostavilo poziv za učešće u postupku, ta da su u ostavljenom roku od 15 dana dostavljene primjedbe i sugestije Agencije za vode sliva Jadranskog mora i mještana sela Začule.
U slučaju, GO Pušina, primjedbe i sugestije je dostavilo Ministarstvo trgovine, turizma i zaštite okoliša HNK/HNŽ a kako je navedeno u obrazloženju odnosile su se na način izrade Studije o utjecaju na okoliš.
RTV Slon je uputio Dopis INZIO-u Tuzla sa molbom za dostavu odgovora u vezi sa studijama o utjecajima na okoliš u vezi ovih kamenoloma 21. jula ove godine. Do zaključenja ovog teksta, odgovor nismo dobili.
I u jednom i u drugom slučaju, primjedbe su dostavljene prije javnih rasprava, kako je navedeno u obrazloženju u oba rješenja, koja su u konačnici pozitivna odnosno kojima se investitoru izadaju okolišne dozvole, koja su konačna i protiv kojih nije dopuštena žalba.
U samim rješenjima navodi se da se eksploatacija odnosi na tehničko-građevinski kamen krečnjak, na lokalitetima označenim kao k.č. 310/125 (Začula, 12,7 ha) i k.č. 328/1 (Srnjak, 9,52 ha), u katastarskoj općini Kurtovići. Rješenjima su propisane mjere zaštite tla, voda, zraka i akustične sredine, uključujući sanaciju i rekultivaciju zemljišta, praćenje emisija, upravljanje otpadom i obavezu redovnog izvještavanja. Ove obaveze su se odnosile na period važenja dozvola, koje su bile vremenski ograničene na pet godina.
Novi detalji o kamenolomu Začula dodatno ilustriraju kako okolišne dozvole utemeljene na procedurama koje, iako formalno zadovoljene, ostavljaju otvorena pitanja o njihovoj održivosti u svjetlu kasnijih izmjena zakona, uredbi i prekograničnih odluka.
Promjena zakona i „dozvole bez roka obnove“
Nakon izdavanja rješenja kojima se daju okolišne dozvole 2018. godine, Grad Dubrovnik je u maju 2019. donio Odluku o zonama sanitarne zaštite izvorišta Omble. Odluka se prostorno odnosi i na dio teritorije Bosne i Hercegovine koji graniči sa Republikom Hrvatskom, te se područje Začule klasificira kao dio II. i III. zone zaštite. U tim zonama, kako je ranije objavljeno u članku RTV Slon, zabranjena je površinska eksploatacija mineralnih sirovina, upotreba eksploziva, sječa šume i druge aktivnosti koje mogu ugroziti podzemne i površinske vodne resurse.
U 2020. godini, dvije godine nakon izdavanja okolišnih dozvola, Vlada Hercegovačko‑neretvanskog kantona donijela je odluke o dodjeli koncesija firmama Štitar d.o.o. i GP Pušina, na period od 30 godina. Detalji o tim koncesijama, uključujući površinu eksploatacije, količine mineralne sirovine, visinu naknada i obaveze koncesionara, dokumentovani su u prethodnom istraživačkom tekstu objavljenom na portalu RTV Slon („Kamenolom Začula: prijetnja izvoru Omble i srednjovjekovnim stećcima“). U koncesionim aktima precizira se da su koncesionari dužni samostalno ishodovati sve neophodne dozvole i saglasnosti u skladu s važećim zakonima, uključujući i propise iz oblasti zaštite okoliša, šumarstva, vodoprivrede i prostornog planiranja.
U odgovoru Federalnog ministarstva okoliša i turizma redakciji RTV Slon potvrđeno je da, nakon usvajanja novog Zakona o zaštiti okoliša („Službene novine FBiH“, broj 15/21) i donošenja Uredbe o pogonima i postrojenjima koja moraju imati okolišnu dozvolu („Službene novine FBiH“, brojevi 51/21 i 74/22), kamenolomi poput onih u Začuli i Srnjaku više nisu obavezni obnavljati okolišnu dozvolu po isteku petogodišnjeg roka važenja.
Prema članu 11. pomenute Uredbe iz 2021. godine, okolišne dozvole izdate prije njenog stupanja na snagu vrijede do isteka, a obaveza podnošenja zahtjeva za obnovu odnosi se isključivo na postrojenja i pogone navedene u Prilogu I. i II. Ministarstvo u svom odgovoru navodi da se lokaliteti Začula i Srnjak ne nalaze na toj listi, te su stoga izuzeti od obaveze ponovne procjene ili izdavanja dozvole po isteku prethodne.
Ko stoji iza koncesija na Začuli i Srnjaku?
ŠTITAR d.o.o. Ivanjica – Ravno
Firma je registrovana u mjestu Ivanjica, općina Ravno. Prema podacima sa Akta.ba, direktor je Antonio Miličević, dok bivši direktor Ivan Miličević i dalje ima ovlaštenja u firmi. U 2024. godini, ova firma je ostvarila ukupan prihod od 541.595 KM, prosječno je zapošljavala pet radnika i ostvarila je dobit od 37.127 KM (izvor: Akta.ba). Na CompanyWall.ba je registrovana firma ŠTITAR d.o.o. Posušje, sa istim vlasnikom, Ivanom Miličevićem. Firma je registrovana za djelatnost vađenja ukrasnog i građevinskog kamena. Nije blokirana i klasifikovana je kao malo privredno društvo.
GP Pušina d.o.o. Ravno
Kompanija je registrovana u Ivanici (općina Ravno), sa direktorom Frankom Petkovićem i vlasnikom Markom Petkovićem. Prema Akta.ba, osnovna djelatnost firme je šifra F 43.12 pripremni radovi na gradilištu. U 2024. godini, prema podacima iz istog izvora, firma nije imala prijavljen prihod, a prosječan broj zaposlenih bio je nula. Firma nije blokirana i ima bonitetnu ocjenu BBB za 2025. godinu (izvor: CompanyWall.ba). Istovremeno na Companywall pojavljuje i firma GP Pušina – Grude sa drugim vlasnikom i milionskim prometom.
Podaci su preuzeti iz javno dostupnih poslovnih registara.
Zaštita u zoni tišine: stećci čekaju, a bageri ne
Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH je 7. jula 2025. godine uputila dopis kojim poziva na suzdržavanje od svih radova koji bi mogli ugroziti Kulturni pejzaž sela Začula, općina Ravno.
U dokumentu navode da je Komisija još 14. novembra 2014. godine, dakle četiri godine prije nego što su investitori dobili rješenja o okolinskim dozvolama, započela postupak za proglašenje Kulturnog pejzaža sela Začula nacionalnim spomenikom BiH, a da se odluka nalazi u završnoj fazi izrade.
Prema njihovoj evidenciji, kulturni pejzaž Začule obuhvata selo i njegove stambene, vjerske, prirodne i arheološke elemente: kuće, izvor Reva, dvije srednjovjekovne crkve sa nekropolom stećaka, crkvu sv. Jeronima iz 1936. godine, srednjovjekovnu kulu porodice Stanić, brdo Timun, endemske i ljekovite biljne vrste, prahistorijske grobne gomile, te poznate stanovnike sela. Komisija potvrđuje da je u junu 2025. godine informisana kako je kompletno područje potencijalno ugroženo otvaranjem kamenoloma, te je 2. jula 2025. godine održan sastanak sa Udruženjem Zelena brda Začula, gdje su im predstavljeni snimci iz Začule i izražena zabrinutost zbog radova.
Upozorenje Komisije se temelji i na više ranijih akata, uključujući peticiju iz 2014. godine, dopis broj: 05.2-35.2-45/15-126 iz 2015. godine, kao i informacije koje su iznesene u vezi sa postupkom otvaranja kamenoloma. Komisija u dopisu navodi da nije bila konsultovana u ovom procesu, i traži da se svi suzdrže od bilo kakvih radova koji bi mogli ugroziti predmetni kulturni pejsaž.
Dopis je dostavljen velikom broju nadležnih institucija: Federalnom ministarstvu prostornog uređenja, Zavodu za zaštitu spomenika, Federalnoj upravi za inspekcijske poslove, Vladi HNK, kantonalnim ministarstvima privrede, trgovine, turizma, građenja, poljoprivrede, pravosuđa, saobraćaja, unutrašnjih poslova, Zavodu za zaštitu kulturno-historijske baštine HNK, Općini Ravno, nadležnim urbanističko-katastarskim službama, kao i udruženju građana Zelena brda Začula.
Kad zakon prestigne razum: šta (ni)je u nadležnosti institucija?
Prema dokumentovanom odgovoru Federalnog ministarstva okoliša i turizma, okolišne dozvole za kamenolome Začula i Srnjak izdate su 2018. godine, u skladu sa tada važećim Zakonom o zaštiti okoliša. Prema tadašnjim propisima, investitori su bili dužni tražiti obnovu dozvola po isteku roka važenja. Međutim, izmjenama Zakona iz 2021. godine, te Uredbom o pogonima i postrojenjima iz 2022, određeni projekti, uključujući i ove, više ne podležu toj obavezi. Time su se, u formalno-pravnom smislu, iscrpile obaveze investitora pred nadležnim institucijama.
Ipak, administrativni kontinuitet koji je omogućio višegodišnju pasivnost otvara prostor za pitanje koliko je danas moguća stvarna javna kontrola nad projektima koji se temelje na dozvolama starim gotovo deceniju, i to u potpuno izmijenjenim okolnostima? Tokom proteklih godina promjenjen je pravni okvir, ali i kontekst na terenu, uključujući i odluku Grada Dubrovnika iz 2019. godine o uspostavljanju sanitarnog pojasa za zaštitu izvorišta rijeke Omble ali i dopis Komisije za zaštitu nacionalog dobra u kojem upozorava na potencijalno ugrožavanje stećaka u zoni kamenoloma.
Ovaj vremenski razmak, uz pitanja nadležnosti, međuinstitucionalne komunikacije i izostanka koordinacije, nameće i širi problem: može li administrativna forma, uz formalno ispravne postupke, nadživjeti promjene u prostoru i društvu, a da pri tome ne izgubi vezu sa stvarnim potrebama zaštite kulturnog i prirodnog naslijeđa, kao i javnog interesa koji uključuje i ekonomsku i turističku održivost?
Od Omble do Začule: Ko štiti javni interes?
Kamenolomi u Začuli i Srnjaku, iako utemeljeni na formalno ispravnim dozvolama, danas fizički postoje u prostoru u kojem su se okolnosti uveliko promijenile. Njihova prisutnost ostaje primjer kako pravna forma ne garantuje i suštinsku sigurnost. U sjeni stećaka, iznad podzemnih tokova i na razmeđi međunarodnih interesa, otvara se prostor za suštinski važna pitanja — pitanja javnog interesa koja nadilaze nekoliko administrativnih dokumenata ili dozvola.
