Za dvadesetšestogodišnjeg Armina Babovića iz Tuzle, koji je slabovidan od rođenja, prepreke su počele još tokom školovanja.
Nastavni materijali nisu bili prilagođeni njegovim potrebama, a s odrastanjem su dolazili i novi izazovi.
Ipak, kaže da su mu teže od fizičkih prepreka često bile predrasude ljudi i potreba da svakodnevno dokazuje kako osobe s invaliditetom mogu ravnopravno učestvovati u društvu.
“Ja sam lično slabovidna osoba od svog rođenja i kao dijete nekako prve prepreke s kojima sam se susreo bile su u tom obrazovnom dijelu, jer još uvijek naše obrazovanje nije prilagođeno osobama s invaliditetom generalno, pa ni slijepim i slabovidnim. Moj najveći izazov tu je bio kako učiti, kako čitati i slično, jer materijali nisu prilagođeni.“ kazao je Armin Babović, član Udruženja građana oštećenog vida Tuzla.
Ni godine koje su prošle nisu donijele promjene kakve je očekivao. Podrška porodice bila mu je važna, ali, kako ističe, ona ne može zamijeniti odgovornost institucija niti promijeniti odnos društva prema osobama s invaliditetom.
Za samostalan život potrebni su dostupna personalna asistencija, pristupačne informacije i okruženje u kojem osobe s oštećenjem vida neće zavisiti isključivo od vlastitog snalaženja.
“Moram biti iskren da postoje određeni pomaci koji se prave, ali su jako mali s obzirom na vrijeme koje prolazi i nažalost ne vidim da generacije koje dolaze poslije mene imaju neka značajna olakšanja u odnosu na ono što sam ja imao. Nekako još uvijek smo prepušteni tome da se sami borimo i da se snalazimo, a sistem još uvijek ne pruža dovoljnu podršku.“ dodaje Babović.
Sasvim drugačije životno iskustvo ima tridesetčetverogodišnji Ervin Ćosić. Vid je izgubio u 21. godini, uslijed dijabetesa s kojim živi od djetinjstva. Umjesto povlačenja iz društva, odlučio je ostati aktivan i kroz rad udruženja zalagati se za prava osoba s invaliditetom.
Danas kaže da mu je, kada se osvrne na prošlost, teže razmišljati o svemu što je prošao nego što mu je bilo u trenutku gubitka vida.
„Od malih godina, od desete godine sam šećer dobio. Od šećera izgubio vid sa 21 godinom. Trudim se da mi bude život zanimljiv, što bi rekli. Aktivan sam kroz udruženja i zalažemo se za bolja prava osoba s invaliditetom, bolji položaj u društvu. Borimo se za dostojanstven život.“ kazao je Ervin Ćosić, član Udruženja građana oštećenog vida Tuzla.
Upravo je dostojanstven i siguran život ono što slijepe i slabovidne osobe traže. Međutim, svakodnevno kretanje gradom često predstavlja rizik.
Nepropisno parkirani automobili, zakrčeni prolazi i nedovoljno razumijevanja građana otežavaju samostalnost. Čak i kada postoji želja da se pomogne, ljudi često ne znaju kako pravilno pristupiti osobi koja ne vidi.
„Najteže je, kad razmislite, nesluh društva. Nažalost, još uvijek postoje predrasude, stigme. Evo, jutros smo razgovarali o tome kako vozači ne razmišljaju gdje će parkirati svoje automobile. Nepropisno parkiranje nam predstavlja prepreku i vrlo lako možemo dovesti u opasnost svoj život.“ dodaje Ćosić.
Poseban problem predstavlja dostupnost pomagala. Iako je bijeli štap osnovno sredstvo za samostalno kretanje slijepih osoba, do njega u Bosni i Hercegovini nije jednostavno doći.
„Nažalost, u našoj zemlji je teško doći do bijelog štapa i ta oblast koja se odnosi na pomagala uređena je u Federaciji po kantonima. Imamo sreću da Tuzlanski kanton, Zavod zdravstvenog osiguranja, priznaje račune za pomagala kupljena u Republici Hrvatskoj. Ali ako slijepe osobe ne koriste svoje pravo na pomagala, to ne znači da ne žele pomagala, već zbog teškog pristupa i komplikovane procedure ne iskoriste ono što im je dato, uključujući i pravo na bijeli štap.“ kazala je Tifa Tučić, predsjednica Udruženja građana oštećenog vida Tuzla.
Organizovano djelovanje slijepih i slabovidnih osoba na ovim prostorima traje još od 1946. godine, dok je Udruženje građana oštećenog vida osnovano 1999. godine.
Njihovi zahtjevi danas su usmjereni na dostupnija pomagala, uklanjanje prepreka, bolju institucionalnu podršku i ravnopravan položaj u društvu.
Jer samostalnost za slijepe i slabovidne osobe ne znači život bez pomoći, nego mogućnost da same odlučuju o vlastitom životu.
