U ljeto 1995. godine Đulsi Kapidžić ubijeni su suprug, četvorica braće, otac, svekar i djed. Prisjeća se kako ih je posljednji put vidjela u trenucima razdvajanja, grleći jednog po jednog. Pored najbliže porodice, izgubila je i brojne rođake. Svakog 11. u mjesecu ona je u povorci žena u Tuzli, da podsjećaju i opominju.
„Pronađena su mi tri brata i otac, a muž i jedan brat nisu. Svekar mi je ukopan u Bratuncu i djed. Kako je počeo 11. nikad nisam prestajala dolaziti, imala sam mater dok je bila zdrava dolazila je ovdje, poslije nije. Ja sam nastavila. Pa et kako živimo. Živimo et, ja imam nadu za mog muža da ću naći barem jednu kost, ni od brata. Imam nadu da ću im pronaći barem po jednu kost da ih ukopam. Da sutra moje dijete zna gdje mu je otac, gdje je pronađen, da ode na njegov mezar da prouči fatihu.“ ističe Đulsa Kapidžić, članica Udruženja Žene Srebrenice.
Tog 11. augusta 1995. godine, uz Đulsu, u Tuzlu je stiglo i više hiljada Srebreničana protjeranih iz grada i okolnih mjesta, svjedočeći o strahotama kojima su mjesecima ranije bili izloženi.
„Evo sada pogledajte odjednom 11. juli strava, užas, preživljavanje, genocid, mi smo odmah 11. augusta bili ovdje. Sada nas je manje a bilo nas je više hiljada. Evo i dalje nastavljamo, evo i ovaj 11. smo ovdje, ja prvo što hoću da kažem da se jedan mali broj posmrtnih ostataka pokopan, ja još uvijek molim te porodice da se onoliko koliko ima kosti pokopa“ navodi Nura Begović, predsjednica Udruženja “Žene Srebrenice”.
Nakon tri decenije boli i tuge, majke Srebrenice ponovo poručuju kako traganje za istinom i pravdom ne smije stati.
„I dalje istina i pravda evo nakon toliko godina ima toliko nepravde, ima toliko nezadovoljnih porodica, nije to samo pronaći kost i ukopati, ali je problem što se negira genocid, što se minimiziraju preživljele žrtve i izgleda što se i dalje dešava ono što se desilo 1995. godine u Srebrenici.“ dodaje Begović.
Mirno okupljanje završeno je učenjem Fatihe za žrtve genocida, bosanske šehide i majke koje su preminule čekajući istinu.
