Prije tačno 30 godina, Dejtonski mirovni sporazum okončao je krvavi rat u Bosni i Hercegovini, ali je stvorio previše složenu strukturu upravljanja iz koje zemlja nije uspjela krenuti dalje, piše u tekstu za Euractiv novinarka Bronwyn Jones.
Trideset godina kasnije, Bosna i Hercegovina je i dalje u miru, ali njen model upravljanja iz 1995. godine jedva da je evoluirao. Zvaničnici i analitičari sada tvrde da stagnacija manje proizlazi iz Dejtonskih ograničenja, a više iz nemogućnosti EU da ponudi kredibilan put naprijed – ostavljajući reforme zaustavljenima, a obećanja o proširenju neizvjesnima.
Godine 1995., međunarodna zajednica je očajnički željela okončati rat u srcu Evrope koji je doveo do stotina hiljada smrtnih slučajeva. Mirovni sporazum, postignut nakon sedmica mukotrpne diplomatije u bazi američkih zračnih snaga u ruralnom Ohiju, zvanično je okončao rat 21. novembra te godine.
Međutim, Dejton je bio zamišljen samo kao privremena mjera za okončanje borbi. Uspješno je okončao rat, vratio teritorijalni integritet i omogućio povratak izbjeglica.
Sporazum je također stvorio strukturu koja vezuje moć u etničke blokove, čineći ustavne promjene gotovo nemogućim i nagrađujući političke elite koje profitiraju od trajne podjele.
Za mnoge u Briselu, pitanje više nije da li je Dejton bio neophodan, već da li je EU postala garant sistema koji se ne može reformisati.
Tri predsjednika
Sporazum, o kojem su uglavnom pregovarale Sjedinjene Američke Države, a podržala ga je EU, stvorio je složenu ustavnu strukturu.
Bosna i Hercegovina zvanično ima dva entiteta, Federaciju BiH i Republiku Srpsku.
Mirovni sporazum je također uspostavio tročlano predsjedništvo s jednim bošnjačkim, jednim srpskim i jednim hrvatskim članom, što je isključilo sve druge etničke manjine iz obavljanja najviših funkcija.
Bosna i Hercegovina ostaje jedina zemlja u Evropi čiju domaću politiku nadgleda međunarodni autoritet. Visoki predstavnik, kojeg imenuje Vijeće za implementaciju mira, ima široka ovlaštenja da smjenjuje zvaničnike i nameće zakone. Danas tu ulogu obavlja Christian Schmidt, bivši njemački ministar poljoprivrede.
Prije nekoliko godina, Schmidt je bio kritikovan zbog promjene izbornih zakona dok su birači još uvijek bili na biralištima, što je istaknulo nedemokratsku prirodu prekomjernog međunarodnog učešća.
Proširenje EU bez zamaha
Bosna i Hercegovina je formalno država kandidat za EU. Međutim, u praksi je njena kandidatura zaustavljena.
Posljednji izvještaj Evropske komisije o proširenju rangirao je Bosnu i Hercegovinu među najslabije u regionu u oblastima kao što su upravljanje, zakonodavni učinak, vladavina prava i prostor za civilno društvo – što također signalizira zaostajanje napretka u pravosudnim, administrativnim i antikorupcijskim reformama.
Finansijski, Bosna i Hercegovina prima značajnu podršku EU: 309 miliona eura putem Instrumenta za pretpristupnu pomoć u 2024. godini; 1,104 milijarde eura grantova Investicijskog fonda Svjetske banke od 2009. godine; i indikativnih 976,6 miliona eura putem Plana rasta EU.
Pa ipak, ova potonja alokacija je smanjena za 10% jer Bosna i Hercegovina nije na vrijeme podnijela svoju Agendu reformi – znak političkog sistema koji ne može ispuniti očekivanja čak ni kada finansiranje zavisi od njega.
EU je vezala izglede za pridruživanje Bosne i Hercegovine za dugu listu pravosudnih, administrativnih, ekonomskih i ustavnih reformi. Međutim, politička struktura koju je stvorio Dayton pokazala se nesposobnom za provedbu promjena u velikim razmjerima, stvarajući trajnu neusklađenost između očekivanja EU i institucionalnih kapaciteta Bosne i Hercegovine.
Kako je Komisija zaključila ove godine, „Bez pravovremenog provođenja reformi, formalno otvaranje pregovora o pristupanju bit će odgođeno.“
Sigurnost kao zamjena za reformu
Branitelji Daytona tvrde da kritičari zaboravljaju šta je postignuto.
U ratu je ubijeno oko 100.000 ljudi, a milioni su raseljeni. Gotovo tri decenije kasnije, Bosna i Hercegovina je izbjegla obnovljeni sukob, a neki vjeruju da bi bez Daytonske infrastrukture – visokog predstavnika i međunarodnog vojnog prisustva – nestabilnost i dalje bila moguća.
EUFOR – mirovna vojna misija Evropske unije u Bosni i Hercegovini – danas ima oko 1.500 vojnika u Bosni i Hercegovini, a pojačanja su poslana 2025. godine zbog tenzija koje je izazvao kontroverzni lider Republike Srpske, Milorad Dodik. Dvadeset pet država EU i država koje nisu članice EU doprinosi vojnicima.
Tanja Topić iz Friedrich-Ebert-Stiftunga u Banjoj Luci tvrdi da međunarodne sigurnosne garancije ostaju ključne za svakodnevni život.
– Gotovo svake godine, građani u Bosni i Hercegovini se s tjeskobom pitaju hoće li biti još jednog rata – rekla je.
– Snage EUFOR-a im daju određenu vjeru i nadu, jer postoji malo domaćih aktera u koje vjeruju – dodala je.
Ali ovo oslanjanje na vanjski nadzor postalo je i politički plafon. Ako međunarodna zajednica garantuje sigurnost, a EU ne zahtijeva strukturne reforme kao uslov za pristupanje, podsticaj za transformaciju institucija stvorenih 1995. godine ostaje slab.
Dodik i politika paralize
Milorad Dodik, proruski, srpski nacionalista i bivši lider Republike Srpske, često iskorištava ovu pat-poziciju, prijeteći secesijom za regiju sa srpskom većinom, dok istovremeno koristi zaštite sistema kako bi izbjegao promjene.
Njegov sukob sa visokim predstavnikom Schmidtom eskalirao je u krivični postupak ove godine, kada je osuđen zbog odbijanja da provede jednu od Schmidtovih odluka. Dodik je smijenjen sa predsjedničke funkcije i zabranjeno mu je obavljanje funkcije šest godina kao rezultat osude. Ali on ostaje veoma uticajan u Republici Srpskoj.
U iznenađujućem potezu prošlog mjeseca, SAD su također ukinule sankcije Dodiku i njegovom užem krugu, nudeći malo objašnjenja.
Topić je napomenula da se lider RS javno povezao sa američkim predsjednikom Donaldom Trumpom, te da postoje “sumnje” – iako nepotvrđene – da su ustupci koji uključuju prirodne resurse Republike Srpske možda ponuđeni u zamjenu za ublažavanje sankcija.
Marko Prelec, viši analitičar Međunarodne krizne grupe, tvrdio je da je fragmentacija Bosne i Hercegovine sada manje vezana za sam Dayton, a više za geopolitičko okruženje koje je okružuje. Republika Srpska obično ima bliže veze sa Beogradom i Moskvom, dok ostatak zemlje više naginje Zapadu.
– Najbolja odbrana od secesije je otpornost BiH i geopolitike. Niko ne želi da se Bosna i Hercegovina raspadne ili da prizna nezavisnu Republiku Srpsku – rekao je Prelec.
Pitanje za Evropu
Nakon 30 godina, EU još uvijek nije izgradila kredibilnu strategiju za prelazak Bosne i Hercegovine iz mirovnog procesa u izgradnju nacije.
Sporazum je donio mnogo više nego što je iko očekivao 1995. godine: teritorijalni integritet, rekonstrukciju i decenije bez rata.
Ali bez politike proširenja EU koja je sposobna da otključa institucionalne promjene, Bosna i Hercegovina rizikuje da bude zarobljena na neodređeno vrijeme u sistemu osmišljenom da okonča prošlost, a ne da izgradi budućnost.
Pravo pitanje 2025. godine više nije da li je Dayton propao – već da li Evropa može završiti ono što je Dayton započeo.
