Porodice žrtava će sutra, 28. augusta, obilježiti 30. godišnjicu od zločina na sarajevskoj pijaci Markale, kada su ubijena 43 civila – među kojima troje djece – a 84 je teže i lakše ranjeno. Tog dana je, od minobacačke granate ispaljene s položaja Vojske Republike Srpske, Amerisa Omanović sa 16 godina izgubila nogu – što je trajno obilježilo njen život.
U ratnom Sarajevu, gradska pijaca Markale bila je mjesto razmjene hrane, cigareta, higijenskih potrepština za građane koji su živjeli pod opsadom. Novcem je plaćao onaj ko ga je imao, prisjeća se Amerisa Omanović, koja je je sa 16 godina odlazila u nabavku namirnica, piše Detektor.ba.
Izlazeći iz tržnice 28. augusta 1995. prema pijaci, opisuje za Detektor Amerisa, pala je granata. Nastala je tama.
“Mene je tog momenta detonacija bukvalno zalijepila za zid tržnice. Bila sam samo dva i po metra od pada granate, to sam kasnije saznala”, opisuje.
Oko nje je bila prašina, krv, komadi ljudskog tijela i razbacane kese. To je, kako kaže, sekund koji je obilježio njen život i promijenio sve.
“Pogledala sam prema dolje, vidim da stojim na jednoj nozi, druge noge nema, komad mesa visi samo. Krv, ne boli, ali je panika neka bila. Na zemlji je trup čovjeka – bez nogu, bez glave. Razmišljam… pošto sam gledala te prizore, sad trebam da padnem na tog čovjeka i da tražim pomoć. Njemu ionako pomoći nema. Ja sam pala na čovjeka, osjetila sam njegove otkucaje srca, damare, osjetila sam da je čovjek još uvijek, hajmo reći, živ, bez glave, bez nogu, i samo sam podigla ruku i zatražila pomoć”, priča Amerisa.
Ovo nije prvi masakr na pijaci Markale, niti u Sarajevu. Znala je da treba podići ruku i zatražiti pomoć.
“Dobro se sjećam… bijeli kedi je bio, stavili su jednu ženu, pa su onda ubacili mene, još me ništa nije boljelo. Stavljaju čovjeka koji je nekako dotakao moje noge, tu sam osjetila prvu bol. Od jačine bola, ja sam tog čovjeka bukvalno izgurala i rekla: ‘Nemojte ga na mene, boli me’”, prisjeća se prijevoza do bolnice na kom je osjetila svaku rupu na cesti, istovremeno se boreći da ne zaspi.
Sa dvije i po kile gelera u cijelom tijelu dovezena je u bolnicu Koševo. Noga je bila ugrožena do kuka. Amerisa svjedoči nadljudskim naporima doktora, medicinskog osoblja i čistačica da pruže pomoć i spase što više života.
“Pojavio se doktor Ismet Gavrankapetanović koji je rekao: ‘Dajte da ovom djetetu probamo spasiti nogu, nemojte odmah sjeći do kuka, da vidimo može li se nešto spasiti, dajte da prvo slikamo’. I odvukli su me na slikanje. Tad mi je on spasio nogu, nisu je odsjekli do kuka, odsjekli su je do koljena, ostale su rane koje su kasnije bile bolne za previjanje”, ispričala je.
Među najpotresnijim uspomena je prizor njene majke kada joj je rekla da je izgubila nogu.
“Žena se srušila u tom momentu. Meni je bilo bitno da sam ostala živa, a mama je bila svjesna šta se desilo sa mnom i žena je pala u nesvijest, što je normalno i za očekivati od roditelja”, kaže.
Nakon tri decenije osjeća gorčinu jer je preživjela masakr, a nikada nije nigdje svjedočila, niti ju je iko pozvao od institucija da ispriča svoju priču. Najteža je spoznaja da možda nikada neće ni dočekati da direktni počinioci budu procesuirani.
Prema Detektorovoj bazi sudskih utvrđenih činjenica, nijedan dio Sarajeva nije bio bezbjedan od granata, utvrđeno je više od 30 incidenata granatiranja s položaja Vojske Republike Srpske (VRS), zbog čega je stradao veliki broj civila i uništeno mnogo objekata.
Za terorisanje građana Sarajeva osuđeni su na doživotnu kaznu bivši politički i vojni lideri Republike Srpske Radovan Karadžić i Ratko Mladić, te komandanti Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a Stanislav Galić i Dragomir Milošević na po 29 godina.
Iako je haškim presudama utvrđeno da su granate na Markale oba puta ispaljene s položaja VRS-a, za ove zločine nikada niko nije odgovarao od direktnih počinilaca.
“Druga strana je mogla da priča šta hoće, kao što su i pričali da su to postavljene lutke. Znači, daje im se za pravo jer mi nismo nikad došli do izražaja da kažemo šta nam se desilo, da ispričamo našu priču, nego se to naše zataškavalo”, rekla je Amerisa u razgovoru.
Godinama je izbjegavala doći na tržnicu jer nije imala snage biti na mjestu koje joj je promijenilo život.
“Ljudski um ne može da shvati da se to moglo desiti čovjeku. Onog momenta kada sam ja ranjena bila, ja sam se upravo sjetila tih prizora sa snimaka Markala pijace 1994. godine. Sjetila sam se kako su ljudi tada tražili pomoć. Znači, potpuno isti scenarij, potpuno ista priča, tamo su isto nevini ljudi nastradali. Izginuli, izranjavani ”, ispričala je Amerisa.
Majka je dvoje djece koje je naučila da ne mrze i da nisu svi ljudi isti, ali da trebaju znati šta se dogodilo u njihovoj državi, da trebaju čuvati vlastiti život jer niko ne zna, kaže, kako je živjeti s nekim invaliditetom.
“Znali su moju priču životnu, jer su me svako jutro gledali kako ustajem i kako oblačim protezu, suočavali su se s momentima kad je meni bilo teško, kad nisam mogla ustati, kad sam morala da operišem nogu ili nešto. Djeca su znala sve”, kaže.
Danas je predsjednica Udruženja “Svjetlost” u kojem nastoji očuvati kulturu sjećanja kroz edukaciju, svjesna da vrijeme čini svoje i da dosta ljudi koji su civilne žrtve rata više nisu žive.
“Ja sam tih 30 godina provela u borbi, u dokazivanju. Uvijek sam govorila, iako mi je teško stalno ponavljati šta se dešavalo, onda mi se činilo u jednom momentu da ljudi jednostavno i ne žele više da slušaju tu priču, ali je moja dužnost takva, takvu imam poziciju da moram stalno govoriti, stalno pričati, podsjećati i pokušavati da ispravim nešto na bolje”, poručila je.
