Ženske priče iz vozova su putovanja koja ne prate vozni red, nego ritam srca. Ova priča počinje tamo gdje žene prestaju juriti i počinju disati. U tišini kupea, uz prozor kroz koji sunce pleše po svili bluze, započinje jedno drugačije poglavlje.
Nekad, kad poželim da nestanem iz buke svijeta, zamislim sebe u vozu. Ne avion, ne automobil. Ne u patikama, negou cipelama sa slaganom petom par centimetara visine i svilenim čarpama koje obavijaju nogu. Voz. Sa svim svojim zveckanjem, uspavljivim ritmom, svjesnom sporosti. Kao da baš ta sporost postaje luksuz u vremenu koje od nas traži brzinu.
Zašto volimo vozove?
Možda zato što nas voze dalje, a vraćaju bliže sebi. Zato što u njima nismo ničija šefica, majka, partnerica. U vozu si ti – samo ti, knjiga i vrijeme koje ne otkucava. Samo misli koje konačno imaju gdje da se zadrže. Voz je prostor u kojem možeš ponovno postati ono što jesi, bez potrebe da se prilagođavaš i odgovaraš na poruke.
U vremenu u kojem se sve mora desiti sada i odmah, vožnja vozom je elegancija čekanja. I baš tu se skriva nešto moćno i snažno a tako jednostavno, dozvola da usporiš.
Agatha Christie i zagonetka ženstvenosti
Dok vani prolaze pejzaži poput stranica iz romana, u rukama držiš knjigu. Ubistvo u Orijent ekspresu. Agatha Christie zna kako se pišu tihe napetosti. Ali ti, ti otkrivaš nešto drugo: vlastitu zagonetku. Na stranicama, između redova, između krajolika, u šuštanju stranica i ritmu šina, razotkriva se i priča o tebi.
Neke žene nisu misteriozne. Samo su dugo bile preglasno tihe. I nije svaka zagonetka za rješavanje. Neke se žive. I nose, duboko u sebi, u svakoj pori sopstvenog bića. Kao svileni šal namotan oko vrata. Kao lanena suknja koja se njiše u hodu kroz vagon.
Orijent Ekspres: od Londona do Istanbula
Nekada je ovaj voz povezivao kraljeve i avanturiste. Ruta London, Pariz, Venecija, Beč, Beograd, pa sve do Istanbula, bila je više od geografije, bila je san o slobodi. U tom vozu su žene nosile rukavice od čipke i parfeme koji su stizali danima ranije pravljene samo za toplinu njihovog tijela. U salon vagonima su se čitale knjige koje su mirisale na kožu i tintu, a večere servirale u porculanu s monogramom.
U tom vozu nije bilo buke notifikacija. Bio je šapat. Pogled. Poljubac ukraden u polumraku. Ili samo tišina u kojoj si konačno mogla čuti sebe.
Ako svi žurimo, zašto čeznemo za vozom?
Zato što ti u vozu niko ne mjeri efikasnost. Zato što je sasvim u redu da samo gledaš kroz prozor i puštaš pejzažu da te prepozna. Da u krošnjama pronađeš ono što si izgubila, mekoću ili nježnost. U šinama ritam. U prolaznicima, vlastite godine.
Vagon kao ogledalo duše
U kupeu miriše parfem koji podsjeća na prvu zaljubljenost, svježe ispeglani kašmir grli ramena, a svileni šal igra se s vjetrom kad se prozor odškrine. Na tvom krilu, umjesto laptopa, stoji notes sa ručno pisanim rečenicama. Možda pismom koje nikome nikad nećeš poslati. Možda tek sebi.
Dok vožnja traje, budiš se iz svega što nije bilo tvoje. I prisjećaš se svega što jesi. Onih starih filmova u kojima žene piju čaj u poruculanskim šoljicama, kroz prozor posmatraju stanicu i pitaju se: „A šta ako se ovaj put ne vratim tamo odakle sam pošla?“
U vagonu je dozvoljeno sve
I ranjivost i snaga. I nostalgija i nada. I crveni ruž i suze bez maskare. U vagonu možeš biti ona koja piše poruke koje nikad nećeš poslati. Ili ona koja planira bijeg. Ili povratak. Ili početak.
Jer svaka žena nosi svoj voz. Jedan koji je propustila. Jedan u koji se nije usudila ući. I jedan koji sanja.
Ženske priče iz vozova su više od priča
One su šapat i krik, svileni jastuk i metalna šina, nespremljena kosa i besprijekorno nanesen ruž. One su prostor gdje možemo reći: “Ne stižem sve. I to je u redu.”
One su podsjetnik da smo najljepše kad smo stvarne. I svoje.
Ova priča je samo prva stanica. Svakog mjeseca, jedna nova destinacija, jedna nova emocija, jedno novo ogledalo duše. Neke će mirisati na lavandu, druge na dim cigarete na peronu. Neke će biti tople poput peciva u željezničkom bistrou, druge hladne kao jutro u Beču. Sve će biti tvoje.
Ako ti je srce zatreperilo…
… onda si ti putnica. Ako ti je ruka krenula ka biseru – nepravilnog oblika koji je u posjedu tvoje porodice godinama i nasljeđuje se sa koljena na koljeno (još uvijek umutan u miris nježnog pudera žena iz tvoje porodice), ako ti je suza zaiskrila, ako si se nasmiješila bez razloga, onda ostani. Pretplati se na naš newsletter i svakog mjeseca primi bonus sadržaj koji prati priču: recept, miris, muziku, uspomenu. Jer ova putovanja nisu obična.
Ovo su „Putnice: Ženske priče iz vozova“
Mjesto gdje svaka žena ima svoje mjesto.
I gdje krećemo upravo sada.
O novom web sadržaju u potpisu RTV Slon: Putnice: Ženske priče iz vozova
Slon Media pokreće novi serijal web priča „Putnice: Ženske priče iz vozova“ emotivno-putopisni projekat koji putovanja pretvara u intimna svjedočanstva, a vagone u tihe saveznike ženskih misli, čežnji i snova. Serijal donosi priče inspirisane stvarnim iskustvima žena koje putuju same, ali nikada usamljene, vođene unutrašnjim kompasom i neugaslom radoznalošću.
U vremenu kada se sve mjeri brzinom, „Putnice“ vraćaju sporost kao vrijednost, prostor za introspekciju i ljepotu neizrečenog. Svaka priča donosi jedan voz, jedan pejzaž, jednu emociju, ispričanu očima žene koja posmatra svijet kroz prozor kupea.
Slon Media ovim serijalom (svakog mjeseca nova priča) želi otvoriti prostor za drugačiji pogled na žensko putovanje, ne kao bijeg, nego kao otkrivanje. Ne kao luksuz, nego kao pravo. Serijal je i oda vozu kao simbolu kontinentalne elegancije, sjećanja, žudnje i povezanosti.
Autorica serijala je Albina Vicković, dok ideju dijele Melisa Šehanović i Albina Vicković. Kroz ovaj serijal, Albina ćdonosi vlastiti ton, topao, introspektivan i pomalo nostalgičan uz prepoznatljiv stil koji briše granicu između stvarnog i zamišljenog.
