Kapija, nekadašnje mjesto susreta i simbol mladosti, pretvorila se u simbol neizbrisive tuge. Žrtve ovog zločina u prosjeku su imale samo 23 godine. Nekadašnji Dan mladosti za Tuzlu i njene građane zauvijek će nositi značenje dana sjećanja na izgubljene mlade živote i ostati zapisan kao jedan od najtragičnijih trenutaka u historiji ovog grada
U nastavku donosimo fotografije i ispričane sudbine onih čiji su životi nasilno prekinuti, prenesene od njihovih najbližih članova porodice i prijatelja. Kompletne priče i svjedočanstva o njima možete pročitati u knjizi ” Ubistvo svitanja”
Franc Kantor imao je 24 godine. Bio je nježan, tih mladić, s velikom ljubavlju prema kuhanju i snom da jednog dana sagradi kuću usred cvjetne bašte. Iako je bio školovan za mašin-bravara, srce mu je pripadalo kuhinji, a ruke su stvarale jela s lakoćom i ljubavlju. Tog dana, nakon duge bolesti i oporavka, poželio je ponovo osjetiti život i izašao među prijatelje, izgovorivši posljednje riječi: „Ne mogu dozvoliti da mi mladost bude pokopana.
Mustafa Vuković imao je 23 godine. Bio je autolakirer po struci, branilac Bosne i zaljubljenik u prirodu. Najviše je volio saditi i kalemiti voćke pored kuće u Solini. Tog dana obišao je rodbinu, popio kafu s majkom i nenom, nasmijan i vedar, ne sluteći da će mu to biti posljednji izlazak među prijatelje.
Razija Djedović imala je 19 godina. Bila je studentica biologije i hemije, tiha, skromna i predana vjeri, porodici i znanju. Odrasla u Gradačcu, maštala je o bijelom mantilu i povratku kući svakog vikenda. Tog kobnog dana izašla je s prijateljicama na kratko druženje u toplu majsku noć – i nije se vratila.
Šemsa Hasičić imala je 20 godina. Bila je studentica, vrijedna i tiha djevojka iz Zelinje Donje kod Gradačca, koja je odrasla između knjige, vrta i molitve. Tog dana izašla je s prijateljicama – i nije se vratila.
Almasa Ćerimović imala je 19 godina. Bila je studentica prve godine, vedra, topla i omiljena među prijateljima, s velikom željom da uči i gradi život znanjem. Tog dana bila je na rođendanskom slavlju kolegice, a njen život prekinut je prije nego što je uspjela izaći na prvi ispit, u punom zanosu mladosti koja se više nikada neće vratiti.
Ilinka Tadić imala je 53 godine. Bila je bolničarka, majka i žena koja je cijeli život pomagаla drugima i vjerovala u zajednički život bez podjela. Tog dana prodavala je cigarete pred Kapijom kako bi skupila nešto novca za svoju unučicu Sandru, ne sluteći da će joj to biti posljednji dan pod tuzlanskim nebom.
Sanja Čajić imala je 17 godina. Bila je učenica trećeg razreda Medicinske škole – predana, vedra i puna snova o tome da jednog dana postane doktorica. Tog dana izašla je sa školskom drugaricom, ne sluteći da će to biti njen posljednji korak u život pun nade, ljubavi i planova koji su prekinuti u jednom trenu – zauvijek.
Damir Bojkić imao je 27 godina. Bio je radnik Livnice čelika, borac Prve tuzlanske brigade i čovjek predan porodici, prijateljima i rodnom gradu. Tog dana, nakon što je s roditeljima popio kafu i u šali rekao da ide na vjenčanje, pridružio se prijateljima Francu i Elvisu u šetnji – posljednjoj. Njegov život, kao i život tolikih mladih, prekinut je u trenu, a s njim i mnoge tihe radosti koje je nosio sa sobom.
Selma Nuhanović imala je 17 godina. Bila je tiha, vrijedna i darovita učenica, koja je tog dana s drugaricama razgovarala o sutrašnjem kontrolnom zadatku – nije se vratila u školsku klupu. Ostala je knjiga koju je čitala, osmijeh na licu i tuga u domu gdje je bila sve: i oslonac, i radost, i nada.
Damir Kurbašić imao je 20 godina. Bio je vrijedan, skroman i dobroćudan mladić, uvijek spreman pomoći, uvijek nasmijan. Radio je da bi olakšao roditeljima, volio je svoju porodicu, prijatelje i djevojku Amiru. Umjesto snova i planova, ostale su njegove pjesme i praznina koju ništa više ne može ispuniti.
Nihad Šišić imao je 19 godina kada je poginuo na Kapiji, zajedno sa svojim rođakom i najboljim prijateljem Arminom. Zajedno su odrasli, dijelili sve – od škole i odjeće do studentskog stana i ljubavi prema fudbalu. Nihad je bio vedar, voljen, vrijedan, oslonac porodici i radost djeci iz komšiluka. Njegov osmijeh i danas živi u sjećanjima.
Armin Šišić imao je 19 godina kada je poginuo na Kapiji, zajedno sa svojim rođakom i najboljim prijateljem Nihadom. Odrasli su kao braća – dijelili su odjeću, knjige, snove, igrali fudbal za isti tim, studirali zajedno na Ekonomskom fakultetu u Tuzli, živjeli u istom studentskom stanu. Zajedno su i stradali, stojeći jedno pored drugog, u večeri kada su samo željeli biti dio gradske mladosti.
Nenad Marković – Nešo imao je 19 godina. Bio je vedar, nestašan, ali i omiljen dječak. Volio je tehniku, boks i životinje. Posebno je bio vezan za brata Acu, čija ga je smrt duboko pogodila. Stradao je na Kapiji – prvi put kada je svratio tamo.
Zada Dedić imala je 20 godina kada je na Kapiji izgubila život, držeći za ruku svog momka Azura. Bila je hranilac porodice, vrijedna, skromna i tiha. Radila je sve što je mogla da prehrani roditelje i obradovala sestrića sitnicama. Voljela je muziku, pisala dnevnik i sanjala o budućnosti – ali takve kao ona odu prerano.
