Kapija, nekadašnje mjesto susreta i simbol mladosti, pretvorila se u simbol neizbrisive tuge. Žrtve ovog zločina u prosjeku su imale samo 23 godine. Nekadašnji Dan mladosti za Tuzlu i njene građane zauvijek će nositi značenje dana sjećanja na izgubljene mlade živote i ostati zapisan kao jedan od najtragičnijih trenutaka u historiji ovog grada
U nastavku donosimo fotografije i ispričane sudbine onih čiji su životi nasilno prekinuti, prenesene od njihovih najbližih članova porodice i prijatelja. Kompletne priče i svjedočanstva o njima možete pročitati u knjizi ” Ubistvo svitanja”
Nešet Mujanović imao je 20 godina. Odrastao je u selu Srnice, bio odličan đak, zaljubljenik u knjige i fudbal. Branio je domovinu kao borac 4. bataljona 217. brigade, a istovremeno studirao na Ekonomskom fakultetu u Tuzli. Tog kobnog dana, s prijateljem je izašao da udahne malo radosti i proljeća – i nije se vratio.
Ilvana Bošnjaković imala je 17 godina. Rođena da voli, da se raduje životu, da sanja. Bila je odlična učenica, uvijek nasmijana i puna topline, okružena prijateljima i porodicom koja ju je voljela bezmjerno. Pisala je dnevnik, vjerovala u sretnu budućnost, a život je voljela iskreno i snažno. Tog 25. maja, nekoliko sedmica prije 18. rođendana, granata joj je prekinula snove, zaustavila mladost.
Azur Vantić imao je 20 godina. Odrastao je među borićkim padinama, u naselju gdje su komšije bile porodica, a ljubaznost svakodnevica. Završio je Mašinsku školu, pomagao roditeljima, veselio djecu u komšiluku i sve radio s osmijehom. Njegova velika ljubav bila je Zada – ljubav koju su živjeli svakim dahom, svakim korakom. Zajedno su otišli pred Kapiju, ruku pod ruku – i zajedno zauvijek nestali.
Jelena Jezidžić-Stojičić imala je 44 godine. Rođena u maju, preminula je u maju. Učiteljica, majka, prijateljica. Svoje prve učeničke dane provela je u Tuzli, a potom decenijama učila druge prvim riječima, prvim slovima, prvim brojevima. Bila je oslonac, bila je radost. Bila je žena puna planova za dane kad prestane rat. Nije ih dočekala. Tog maja, umjesto rođendana, ispraćena je među žute ruže. Dan kasnije stiglo je pismo od sina, sa zakašnjenjem: „Mama, sretan ti rođendan.“
Alem Hidanović imao je 20 godina. Bio je sin jedne učiteljice, jedini oslonac majci nakon smrti oca i odlaska sestre. Brižan, nježan, pažljiv. Volio je život, volio svoju „mati“, kako ju je zvao, i često dolazio kući samo da je vidi. Tog kobnog maja, kupio je ćevape i požurio da se javi majci. Nije stigao. Pogodila ga je granata. Njegove oči, još otvorene, gledale su u nebo. Bio je to oproštaj. Majka ga je te večeri čekala s pidžamom u rukama. Dočekala ga je pod bijelim ćefinima.
Hamdija Hakić imao je 48 godina. Bio je otac sedmero djece, penzionisani mesar. Rat ga je doveo u Tuzlu, daleko od porodice koja je ostala u opkoljenoj Srebrenici. Glad, tjeskoba i briga za najmilije postali su njegovi saputnici. U pokušaju da preživi, počeo je prodavati cigarete na ulicama Tuzle. Tog maja, zaradio je nešto više, otišao na šišanje i brijanje. Naveče se nije vratio. Četrdeset dana kasnije, u Tuzlu su stigli supruga i djeca. Tri njegova sina nikada nisu pronađena. Ostala je samo praznina.
Adnan Hujdurović Kindže imao je 18 godina, upravo napunjenih tog aprila 1995. Bio je omiljen, živio brzo i volio život – sport, prijatelje, izlaske i Ramazan, koji je i postio tog dana. Te večeri izašao je ponosan u novim patikama, nasmijan i pun planova, a u 20:45 ostao je ispred Kapije – zauvijek.
Pera Marinović imala je 37 godina. Bila je majka dvoje djece i radila kao čistačica u slastičarni „Kapija“ u Tuzli. Tog dana je bila sa sestrom Anom, s kojom je provodila gotovo svaki trenutak. Preminula je 26. maja 1995. na Gradini, nakon deset sati borbe za život.
Amira Mehinović imala je 21 godinu i sanjala je da postane sudija kako bi pomagala obespravljenima. Bila je drugo dijete koje su roditelji, Šemsa i Inje, izgubili u ratu – nakon sina poginulog 1992. Amira je ubijena granatom, zajedno s prijateljicom Edisom, a njena majka još osjeća njen duh – i vjeruje da će im se u snu opet javiti.
Admir Alispahić imao je 24 godine. Bio je rodom iz Srebrenice, oženjen, otac malog Ekrema i pripadnik specijalne jedinice policije. Bio je tih, vrijedan i hrabar – iz rata je ranjen stigao u Tuzlu, ali se brzo vratio dužnosti. Tog 25. maja 1995. nije stigao do prijatelja u Živinice – granata ga je zaustavila zauvijek.
Asim Slijepčević Asko imao je 20 godina i dva dana kada je ubijen na Kapiji. Bio je izuzetno nadaren, vrijedan, uredan i osjećajan mladić, volio je prirodu, jezike, ples, i zalijevao svoju bašču kao da tim činom štiti život. Tog sunčanog 25. maja, ponio je ključeve, ostavio novčanik s rođendanskim markama – i nije se vratio.
Edisa Memić imala je 19 godina. Djevojka plave kose i zelenih očiju, svirala je harmoniku i voljela pjesmu „Osmanaga“. Tog dana je otišla na Kapiju, zagrljena s prijateljicom Amirom – i nije se vratila. Njena soba i slike ostale su majci Nedžibi kao jedina tiha svjedočanstva mladosti koja više ne diše.
Elma Brguljak imala je 20 godina, a život joj je bio borba od dana kada je s bratom izbjegla iz Doboja, ostavivši roditelje u ratu. Kada su im se majka i otac konačno vratili putem razmjene, Elma je ponovo procvjetala, upisala fakultet i dobila haljinu iz snova – u kojoj je i poginula. Njene neostvarene želje ostale su u srcima onih koji su je voljeli, a brat Adin je zauvijek pamti kao svoju sestricu, maminu mazu i tatinu zakletvu.
Amir Čekić imao je 21 godinu. Volio je matematiku i sanjao da jednog dana živi u gradu, daleko od seoske svakodnevice. Bio je student Ekonomskog fakulteta, borac i prijatelj, posebno vezan za svog najboljeg druga Nešeta, s kojim je dijelio sve – pa i tragičan kraj. Tog 25. maja 1995. godine, dok su izlazili u grad granata zauvijek je prekinula Amirov san.
