Trideset i jedna godina navršava se od 28. augusta 1995. godine, kada je na sarajevskoj pijaci Markale ubijeno 43 ljudi, među njima i troje djece, dok su 84 građana teško ranjena.
Bio je to jedan od najtežih dana tokom opsade Sarajeva, a posljedice masakra nisu ostale samo na mjestu stradanja. U sarajevskim bolnicama istovremeno je počela borba za živote desetina teško povrijeđenih građana.
Među ljekarima koji su tog dana zbrinjavali ranjene bio je i prof. dr. Ismet Gavrankapetanović, tada mladi ljekar na ortopediji.
Nakon što su se oglasile sirene i u bolnicu počeli pristizati ranjenici, njegov tadašnji šef, profesor Safet, poslao ga je prema staroj hirurgiji.
– Ismete, trči dole, pravi je pokolj! – riječi su kojih se Gavrankapetanović sjeća i više od tri decenije kasnije.
U razgovoru za Fenu prisjetio se trenutaka kada je, nakon završetka redovnih operacija na ortopediji, stigao na hirurgiju.
– Dovezena su 84 teško ranjena građanina Sarajeva. Sjećam se da sam praktično utrčao na staru hirurgiju završivši redovne operacije na ortopediji – kazao je.
Sarajevski ljekari tokom ratnih godina već su bili naviknuti na rad u izuzetno teškim uvjetima, često bez redovnog snabdijevanja električnom energijom i vodom. Ipak, broj ranjenih i težina povreda nakon masakra na Markalama predstavljali su ogroman izazov.
Trijaža povrijeđenih bila je obavljena, a pred ljekarima je ostala odluka kome najprije pružiti pomoć.
– Ušao sam u operacione sale i gledao kojem stolu prvom prići – prisjetio se Gavrankapetanović.
Operacije su trajale tokom cijelog dana i noći, sve do zore 29. augusta. Ljekari su se suočavali s teškim povredama i razaranjima ljudskog tijela koja su, prema njegovim riječima, „prevazilazila ljudsko iskustvo“.
Dok su na Markalama ostala tijela ubijenih civila, u bolnici se vodila borba da što veći broj ranjenih preživi.
Gavrankapetanović je tokom godina govorio da su mu prizori tog dana ostali duboko urezani u sjećanje – lica povrijeđenih, njihove povrede, krikovi i tišina koja je ostajala nakon višesatnih operacija.
Takva iskustva, isticao je, ne mogu se naučiti iz medicinskih knjiga niti se mogu zaboraviti.
Masakr na Markalama zato ostaje jedan od simbola stradanja civila tokom opsade Sarajeva, ali i podsjetnik na ljude koji su u ratnim bolnicama, u gotovo nemogućim uvjetima, pokušavali spasiti svaki život.
Gavrankapetanović je poručio da čuvanje sjećanja na žrtve mora biti zalog da se „povampireno zlo uništavanja nevinih ljudskih bića“ više nikada ne ponovi.
Trideset i jednu godinu nakon masakra, Sarajevo se prisjeća 43 ubijena građanina i desetina ranjenih, ali i medicinskih timova koji su tog 28. augusta 1995. godine satima vodili borbu za njihove živote.
