Dok građani širom Bosne i Hercegovine obilježavaju 1. maj, Međunarodni praznik rada i borbe za dostojanstvene uslove života, u “Zdravoj Tuzli” želimo skrenuti pažnju na radnike koji često ostaju nevidljivi, iako svakodnevno oblikuju našu stvarnost. Ovo je posveta novinarima, odnosno vrijednim i hrabrim ljudima koji neumorno izvještavaju o problemima, nadama i otporu građana Tuzle.
Nataša Tadić, Armin Kendić, Maja Nikolić, Albina Vicković i Sabina Mešić su istaknuti tuzlanski novinari, poznati po hrabrim novinskim i online tekstovima te radijskim i televizijskim prilozima.
Tadić je vlasnica i urednica portala Balans, Kendić je novinar najčitanijeg portala u BiH Klix.ba, Maja Nikolić je novinarka Radiotelevizije BiH, Vicković se nalazi na poziciji izvršne direktorice RTV Slon, dok je Mešić urednica najstarijeg portala u Tuzli – Tuzlarije.net.
U javnosti su veoma cijenjeni kao glas kritičkog i hrabrog novinarstva, a s njima smo razgovarali o položaju medijskih radnika u BiH i izazovima sa kojima se suočavaju, vodiljama na njihovom profesionalnom putu i viđenjima najvećih problema u Tuzli.
1. Iako svakodnevno oblikujete bh. stvarnost, novinari u našoj zemlji su često nevidljivi. Kako komentirate položaj medijskih radnika u BiH?
Nikolić: Možda se samo čini da smo nevidljivi, ali stvarna slika je sasvim drugačija. Novinari koji rade svoj posao, svakodnevno su među ljudima, među njihovim potrebama, u srži njihovih života i problema. Mi smo postali ogroman oslonac ljudima, jer su građani BiH izgubili povjerenje u institucije. U našoj zemlji se svakodnevno krše osnovna ljudska prava. A novinari su jedini korektivni faktor ovog društva, da nije nas sigurno bi mnogo toga bilo sakriveno pod tepih. Svaki dan sam među marginaliziranim skupinama ljudi, svaki dan slušam njihove potrebe, njihovo upiranje prstom u kriminal i korupciju. Posebno sam bila prisutna posljednjih mjeseci među povratnicima. Zahvalni su svaki put kada dođemo i ukažemo na nepravdu koja im se nanosi. U mnogo slučajeva smo uspjeli doprinijeti promjenama na bolje. Također, u posljednje vrijeme u vrhu držimo temu femicida, da nije novinara ko bi znao da su toliko slabe zakonske regulative koje štite žene i da su one nezaštićene te ko bi ovoliko u vrhu držao problem maloljetničke delikvencije koja sve više uzima maha. I mnogo je još toga gdje su novinari potrebni ovom društvu i sigurno su vidljivi među ljudima. Naravno, položaj novinara je katastrofalan. To je jedna potpuno nezaštićena kategorija u ovoj zemlji. A mediji svaki dan niču bez ikakve kontrole i na osnovu takvih medija se kreira slika u javnosti, nažalost.
Tadić: Mislim da je položaj medijskih profesionalaca katastrofalan. Kada kaže medijskih profesionalaca, ne mislim na one koji se igraju medija pa za svoju dušu otvaraju portale i objavljuju šta stignu. Mislim na istinske novinare i ljude koji se ozbiljno bave ovim poslom. Nažalost, često su najezde divljih portala bez transparetnog medijskog vlasništva, opasnost koja se sve više širi i za profesionalne novinare i za javnost i za javno mnijenje. To kažem jer imamo sve češće pojavu dezinformacija, spinovanja, huškanje, govor mrže i javni linč, a nema odgovornosti, jer ne znate kome adresirati odogovornost kada pola portala u BiH nema impressum. Naravno, plate u medijima su jako male, a novinari često izloženi najvećim pritiscima, javnom targetiranju, verbalnim, a i fizičkim napadima koje često orkestiraju političari. Mediji se moraju grupisati, sačiniti kritičnu masu i plan te se nametnuti u borbi za svoja prava i ostvarivanje boljeg položaj. Moraju se izvući iz kandži politike i određenih političara u koje su mnogi, nažalost, zapali. Borba za medijske slobode mora biti vidljivija, jača i navalentnija, ali nju moraju povesti istinski medijski profesionalci kako bi zaštitili dignitet ove profesije te vršiti jači i agresivni pritisak na donosioce odluka kako bi se izmijenili krucijalni zakoni.
Kendić: Položaj medijskih radnika u Bosni i Hercegovini je složen i izazovan, posebno uzmemo li u obzir političke, ekonomske i sigurnosne okolnosti u našoj zemji. Konkretno, novinari se nerijetko suočavaju s pritiscima, naročito tokom izvještavanja o korupciji, organizovanom kriminalu ili političkim temama. Često su meta verbalnih napada i zastrašivanja, a dešava se i da mnogi slučajevi ostaju nekažnjeni zbog neadekvatne reakcije nadležnih institucija. S druge strane, novinari nerijetko rade za izuzetno niske plate, bez sigurnih ugovora o radu te nemogućnosti ostvarivanja prava iz radnog odnosa. Također, brojni izazovi potkopavaju slobodno i odgovorno novinarstvo pa je potrebno ukazati i na etiku te profesionalizam. Naime, nedostatak odgovornosti u pojedinim medijskim kućama, senzacionalizam i pristrasno izvještavanje narušavaju povjerenje javnosti u novinarstvo te su prijeko potrebne duboke reformske promjene u zakonodavstvu, zaštiti novinara i jačanju profesionalnih standarda, kako bi se omogućilo slobodno informisanje javnosti.
Vicković: Vjerujem da nije nužno da novinari i medijski djelatnici trebaju biti vidljivi. Po mom sudu, mnogo je važnije i bitnije da vidljive budu naše priče. Svima onima koji je novinarstvo poziv, a ne zanimanje nekako je očekivano da smo na margini. Jer na margini bh. društva, (nažalost) danas su penzioneri, građni koji ne mogu ostvariti svoja prava, mladi, manjinski narodi… Rekla bih da su na marginama svi osim političkih elita. A naš poziv podrazumjeva da smo rame uz rame sa zajednicom iz koje potičemo. Djelimo istu sudbinu, jedemo isti kruh, pijemo istu vodu, dišemo isti zrak, živimo iste probleme. No, ako govorimo o položaju struke tu bi se dalo štošta reći. Nedopustivo je da još uvijek imamo neurađenu legislativu o medijima. Prije svega mislim na zakon o transparentnosti vlasništva u medijima, nedopustivo je da nam je upitno funkcioniranje javnog servisa, nedopustivi su finansijski i politički pritisci na medije, online i ofline prijetnje medijskim djelatnicima usmjerene ka fizičkoj sigurnosti novinara, nedopsutivo je i to što danas za sebe bilo ko može reći da je “medij”. Naš položaj niti je sjajan, niti je bajan i nisam optimistična da će se uskoro promjeniti. Što ne znači da trebamo sjediti skrštenih ruku. Iako nije sve u našim rukama, vjerujem da smo dužni da o ovome govorimo i da činimo ono što je do nas. Stoga vam hvala što ste se vi u “Zdravoj Tuzli” odlučili za ovaj razgovor. To je način na koji možemo davati drugačije uvide i insistirati na novim perspektivama i promjenama. Hvala vam na svemu što radite.
Mešić: Opća slika situacije u jednoj zemlji, obično je i slika cijelog društva. Kakva je situacija u BiH, takva je u mnogim oblastima pa tako i kada je novinarstvo u pitanju i položaj novinara. Medijski radnici moraju zajedničkim snagama da rade na ukazivanju i rješavanju problema. Neće se sami riješiti niti će se drugi o tome voditi računa, ako smo su (često) pasivni.
2. Često ukazujete na probleme, pokušavate ispraviti nepravdu te bh. društvo povesti naprijed. Šta vidite kao svojom najvećom misijom te šta je suštinski ono što Vas vodi na profesionalnom putu?
Nikolić: Meni su ljudi na prvom mjestu, uvijek. Ja bih mogla među ljudskim pričama biti svaki dan. To je moja misija, pomoći i gledati kako novinari mijenjaju društvo na bolje. Toliko sam se puta uvjerila koliko toga dobrog možemo napraviti, preduprijediti neke stvari, ogoliti neke ljude koji u kampanjama toliko toga obećaju, a onda zanemare. Skroz drugačije je kada javnosti i novinaru morate odgovoriti na pitanje zašto nešto niste učinili. Meni je to najveća satisfakcija, ali ja imam sreću što sam novinarka javnog servisa i što su zaista ljudi iz cijele BiH najbitniji segment našeg izvještavanja.
Tadić: Volim svoj posao koliko god bio tegoban i težak. Posebno kada ste privatnik pa radite za sebe i borite se da opstanete. No, taj status mi daje slobodu i veću odgovornost za sve napisano i izrečeno. Novinari su glas javnosti, a taj glas mora biti odgovoran i istinit. Nastojim uvijek promovisati lijepe priče, ali ukazati i na sve anomalije ovog drušva, kojih imamo u izobilju i na svakom koraku. Mediji moraju biti korektiv postojećeg stanja, a ne glasnogovornici određenih političara i politika. Ili ste političar i član stranke ili ste novinar. Ne može oboje. Ko god koketira sa politikom, njemu nije mjesto u novinarstvu i on tu struku ne predstavlja časno. Nemojmo se zavaravati. To što su neki uveli praksu da budu na obje strane, ne znači da je dobro. Loše je i neprihvatljivo za ovu profesiju. Koliko god bilo teško u ovom vremenu biti novinar, ne treba pokleknuti jer toliko je još toga neispričanog da zaista imamo pune ruke posla.
Kendić: Kao novinar, svoju najveću misiju vidim u služenju javnosti, odnosno otkrivanju istine, davanju glasa onima koji ga nemaju te poticanju društva na razmišljanje i djelovanje. U vremenu kada su dezinformacije sveprisutne, osjećam snažnu odgovornost da svojim radom doprinesem transparentnosti, pravdi i demokratskim vrijednostima. Ono što me suštinski vodi na profesionalnom putu, jeste želja da budem most između činjenica i građana, da otvaram teme koje drugi izbjegavaju i da uvijek ostanem vjeran etici i integritetu profesije. Novinarstvo za mene nije samo posao, to je poziv koji traži hrabrost, upornost i stalnu borbu za istinu.
Vicković: Bilo kojem medijskom djelatniku da postavite ovo pitanje odgovor bi, čini mi se, bio isti. Rezultat. Mislim da je to ono što nas zapravo pokreće. Da je naša priča pokrenula nešto. Da je dovela do promjene. Da je imala utjecaj u zajednici. Da je zaštitila nečija prava. Da je ponudila rješenje. Da je dovela do asfaltiranje ulice, do rušenja arhitektonske barijere, da je potakla inkuziju. Kada smo startali sa, primjera radi, podcastom “Taboo Show” rekli smo ako uspijemo spasiti samo jednu ženu iz nasilničke veze, uspjeli smo. Ako pomognemo bar jednoj osobi da se nosi sa depresijom, uspjeli smo. Ako na samo jednu dilemu koju ima bilo ko damo odgovor uspjeli smo. Bezbroj puta sam sa kolegicama i kolegama iz moje matične medijske kuće RTV Slon razgovarala o ovome. I zaista, nikada ih nisu radovali brojevi. Kad kažem brojevi mislim na klikove. Radost i veselje su im predstavljale konkretne promjene, njihove priče koje su bile dio rješenja, sistemskog rješenja. Partnerstvo za zajednicom i publikom, mogo bi se reći. I odgovornost. Moja osobna misija jeste rušenje tabua, sterotipa i predrasuda kojih je isuviše u našem društvu. Vjerujem da je to moguće kroz dijeljenje iskustva, vraćanje edukativnih sadržaja u medijski prostor – jednako i u tradicionalnim i u online medijima, razumijevanje konteksta i oklonosti i pravovremeno informisanje. Možda zvuči kao kliše ali samo kvalitetno informirani pojedinci mogu donositi informirane odluke. A na tome počiva demokracija, tolerancija i u konačnici zaštita ljudskih prava. Izgradnja društva za sve, sa jednakim prilikama i jednakim šansama. Naša obaveza je da gradimo medije koji su dostupni svima, medije koji su otvoreni i inkluzivni. Mi smo se odlučili da tim povodom u praksi pokažemo da može i drugačije. Naime, RTV Slon 6. maja u kafiću “Zmajevo srce” organizira druženje. Svi koji taj dan dođu do “Zmajevog srca” besplatno će, na naš račun, popiti kafu ili sok. Slon časti. To je naš način da obilježimo dan slobode medija, u zajednici i u dijelu društva koje bi neki označili marganilaziranim. Nama nije. Nama je prilika da se zahvalimo.
Mešić: Mnoge novinare, inače medijske radnike, starije kolege, koji su potpisivali odlične priče, priloge, inspirisali su kod izbora profesije. Često se vidi samo ljepša strana posla, a u stvarnosti je dosta drugačije. Puno je poteškoća, otežavajućih okolnosti da bi se radilo kako mislimo da treba. Želje su jedno, mogućnosti drugo. Lično, mislim da treba biti uz običnog čovjeka, pratiti njihove životne priče, pokazati interes za probleme i pomoći da dođu do nadležnih, koji su im često nedodirljivi. Svaki pojedinac treba raditi na poboljšanju, prije svega svog mikro svijeta, što se u konačnici reflektuje na ostalo.
3. Šta smatrate najvećim problemom u ovom gradu?
Nikolić: Nemamo gradski prijevoz, nemamo riješenu kanalizacijsku mrežu, zagađen zrak, stanogradnja koju ne prati adekvatna komunalna infrastruktura, loše ceste i prometne gužve, protuzakonito donošenje odluka na Gradskom vijeću (ovdje mislim na imenovanje savjeta mjesnih zajednica). Naravno, ovaj grad ima tu posebnu ljepotu multikulturalnosti i to ga sigurno čini jednom zdravom i lijepom sredinom.
Tadić: Nažalost, previše je problema koje tište Tuzlu i njene građane, a o kojima često pišem u svojim tekstovima. Ja ne vidim da je dobra kvaliteta života u ovom gradu gdje su svi administativni postupci jako komplikovani i nelogični, kako za građane tako i za pravna lica. To najbolje znaju oni koji često “vade papire”. Vama određene institucije traže neki dokument za javni poziv, a isti taj dokument su vam one dale i u njihovoj je arhivi. To je samo jedan od primjera. Putna infrastruktura je očajna i katastrofalna, a saobraćaj je gorući problem, zagađenje zraka više nije samo problem, to je čisti karcinom, a tu je i rijeka Jala, otvorena i otrovna kanalizacija. Javni prijevoz je i više nego loš, sigurnost u gradu ne ocjenjujem dobrom što pokazuju i zvanične statisitike. Tuzla nema javni bazen, nema javni toalet, sve manje ima parking prostora, a sve više zgrada koje niču kao gljive. Nemate parking kod UKC-a gdje dnevno cirkulišu hiljade ljudi. Da ne spominjem rubne mjesne zajednice koje se same bore sa svojim problema, kao što je moja, a u kojoj često nemamo struje. Mnoge mjesne zajednice nemaju vode, javnog prijevoza i slično. Znam da je potrebno vremena, stručnog kadra i sredstava da se to sve mijenja, ali promjene u ovom gradu prespore su. Znamo da su problemi nagomilani i da ih nije lako riješiti, ali mora se sve malo ubrzati. No, pitanje je ko će to ubrzati? Koji ljudi?
Kendić: Suštinski problem Tuzle se može promatrati kroz nekoliko segmenta, a to su kao i u većini drugih gradova u BiH ekonomska nesigurnost, odlazak mladih i manjak perspektive. Tuzla je nekada bila industrijski centar, ali nakon agresije na našu zemlju i privatizacije, mnoge fabrike su ugašene. Nezaposlenost, posebno među mladima i dalje je visoka, a radna mjesta koja postoje često nude niske plate i nesigurne uslove rada. Masovan odlazak mladih i obrazovanih ljudi u inozemstvo postao je hronični problem, a to dodatno slabi lokalnu ekonomiju i dugoročne razvojne mogućnosti. Shodno novinarskim iskustvima, građani često izražavaju nezadovoljstvo radom lokalne vlasti, spominjući netransparentnost, politička zapošljavanja i slabu efikasnost javnih službi. Iako Tuzla ima značajne infrastrukturne projekte, brojni dijelovi grada i dalje pate od loše putne infrastrukture, nedostatka parking mjesta i problema s urbanističkim planiranjem, a na poboljšanje trenutnog stanja značajno bi utjecali i funkcionalni savjeti mjesnih zajednica koji su u ovom trenutku isključivo politički plijen.
Vicković: Beskrajno volim ovaj grad i jako sam subjektivna kad o njemu govorim bilo lijepo ili da ga kritikujem. Sjajno je da imamo Panonska jezra, ali nije sjajno što nemamo zatvoreni bazen. Sjajno je što nemamo restrikcije u vodosnabdijevanju, ali nije sjajno što još uvijek imamo mjesne zajednice koje nemaju sistemsko rješenje. Sjajno je što imamo kružne tokove, ali nije sjajno što još uvijek imamo dijelove grade bez asfalta i rasvjete. Sjajno je što imam divne ljude i profesionalce u Službi hitne pomoći, ali nije dobro što nemamo više ekipa, više vozila. Shvatate šta hoću reći. Jako me frustrira i žalosti što se u našem gradu imati stav i imati mišljenje doživljava kao atak (ako se vaše mišljenje ne poklapa sa mišljenjem vlasti). Brine me šta će biti sa sistemom grijanja u narednom periodu, brine me i aerozagađenje. Jasno je da se sistemska rješenja ne mogu desiti preko noći, jasno je da riječ o dugotrajnim procesima koji su skupi. I niko to ne očekuje. Ali neke stvari su se morale dešavati i događati brže. Moraju i dalje. Za početak, hajmo krenuti od izbora u mjesnim zajednicama. Voljela bih da se dese. Voljela bih da se za probleme u mom kvartu pitaju ljudi koji žive u tom kvartu. Mi najbolje znamo sa čime se nosimo i šta nam treba, šta su naši prioriteti. Sigurno je da nisu jednaki problemima građana i građanki u drugim mjesnim zajednicama. Ali zar ne bi bilo sjajno da svi mogu birati šta će rješavati. Vjerujem da bi izbori u mjesnim zajednicama probudili empatiju koja nam, generalno kao društvu, jako nedostaje. I odgovornost, također. Probudili bi i građanski aktivizam za kojim vapimo. I onu uključenost sa početka ovog razgovora. A na tome počivaju perspektive: demokracije, tolerancije, razumjevanja i ljudskih prava.
Mešić: Kao građanka Tuzle, uz zagađenje koje je posebno izraženo u zimskom periodu problem je saobraćajna gužva, nedostatak većeg broja parking mjesta, javnog prijevoza te dobro isplanirane biciklističke staze. Srećom, problem prepoznaju i predstavnici vlasti pa ima nekih poboljšanja. Puno je prijedloga, planova čijom bi se realizacijom mogla poboljšati situacija, za nadati se da će do toga u skorije vrijeme i doći. Tuzla se dosta brzo razvija, geografski položaj i ranije izrađeni objekti uz same saobraćajnice su otežavajući faktor. Problem su i brojni objekti u privatnom vlasništvu koji su zbog neodržavanja u ruševnom stanju. Predstavljau opasnost i ruglo u gradu, a zakonom o privatnom vlasništvu, nadležnima su donekle vezane ruke.
Misija Zdrave Tuzle je uključivanje građana u procese donošenja odluka na lokalnom nivou, s ciljem rješavanja dugogodišnjih problema zajednice. Iza inicijative stoji udruženje građana Tuzle “Front Slobode”, koje kroz zborove građana aktivno stvara prostor za građansko sudjelovanje u društvenim, ekonomskim, političkim i kulturnim pitanjima u Bosni i Hercegovini.
www.zdravatuzla.ba
