Prevencija samoubojstava jedan je od ozbiljnih javnozdravstvenih izazova o kojem se u Bosni i Hercegovini još uvijek govori nedovoljno. Svjetski dan prevencije samoubojstava, koji se obilježava 10. septembra, zato je prilika da se pažnja usmjeri na važnost pravovremenog prepoznavanja problema, dostupnosti stručne pomoći i podrške osobama koje prolaze kroz teške životne periode.
Podaci pokazuju da problem nije ni rijedak ni udaljen od našeg društva. Prema posljednjim dostupnim podacima Agencije za statistiku Bosne i Hercegovine, tokom 2024. godine evidentirano je 271 samoubojstvo, među preminulima je bilo 211 muškaraca i 60 žena. Godinu ranije zabilježeno je 316 samoubojstava. Iza ovih brojeva, međutim, nisu samo statistički pokazatelji, nego ljudi, njihove porodice, prijatelji i zajednice pogođene gubitkom.
Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje da svake godine više od 720.000 ljudi u svijetu umre usljed samoubojstva. Ono je ujedno treći vodeći uzrok smrti među osobama od 15 do 29 godina. Razlozi zbog kojih osoba može doći u suicidalnu krizu složeni su i mogu uključivati brojne psihološke, socijalne, zdravstvene i životne okolnosti, zbog čega se samoubojstvo ne može svesti na jedan događaj ili jedan uzrok.
Ovogodišnji Svjetski dan prevencije samoubojstava obilježava se pod temom „Changing the Narrative on Suicide“, odnosno promjene načina na koji se govori o samoubojstvu. Tema se provodi od 2024. do 2026. godine, a poruka „Start the Conversation“ poziva na otvoreniji razgovor, smanjenje stigme i stvaranje okruženja u kojem osoba može potražiti pomoć bez straha od osude.
Prevencija samoubojstava počinje prepoznavanjem problema
Suicidalne misli nisu uvijek vidljive ljudima iz neposrednog okruženja, niti postoji jedan znak na osnovu kojeg se može zaključiti da će neko pokušati sebi oduzeti život. Ipak, određene promjene mogu biti upozorenje da osoba prolazi kroz ozbiljnu emocionalnu krizu i da joj je potrebna pomoć.
Izražavanje osjećaja beznađa ili besmisla, povlačenje od porodice i prijatelja, nagle promjene raspoloženja, osjećaj da je osoba teret drugima, gubitak interesa za aktivnosti koje su joj ranije bile važne, kao i direktno ili indirektno govorenje o smrti, razlozi su da se takve poruke shvate ozbiljno. Posebnu pažnju treba obratiti kada su promjene nove, naglašene ili se pogoršavaju.
Jedna od čestih zabluda jeste da će razgovor o suicidalnim mislima nekome „dati ideju“ o samoubojstvu. Svjetska zdravstvena organizacija navodi da otvoren razgovor ne povećava rizik, a osobi koja prolazi kroz krizu može omogućiti da kaže kako se osjeća i dobije pomoć. Ako postoji zabrinutost, pitanje treba postaviti mirno, direktno i bez osuđivanja.
Saslušati osobu i ozbiljno shvatiti ono što govori
Podrška ne znači da porodica, prijatelj ili kolega moraju znati kako riješiti problem osobe koja prolazi kroz krizu. Važnije je saslušati je bez omalovažavanja osjećaja, ne govoriti joj da „pretjeruje“ ili da drugi imaju veće probleme i pomoći joj da dođe do stručne podrške.
Ako osoba otvoreno kaže da razmišlja o samoubojstvu ili postoji neposredna opasnost da bi mogla sebi nauditi, takvu situaciju treba shvatiti ozbiljno. WHO preporučuje da osoba u neposrednoj suicidalnoj krizi ne ostane sama te da se što prije uključe zdravstveni radnici ili hitne službe.
Prevencija samoubojstava zato nije pitanje samo zdravstvenog sistema. Ulogu imaju porodica, škole, radna mjesta, lokalna zajednica i društvo u cjelini, posebno u stvaranju prostora u kojem razgovor o mentalnom zdravlju neće izazivati osudu ili stigmatizaciju.
Način na koji mediji izvještavaju može imati posljedice
Posebnu odgovornost imaju mediji. Svjetska zdravstvena organizacija godinama upozorava da način na koji se izvještava o samoubojstvu može utjecati na ranjive osobe. Opširno, senzacionalističko i učestalo izvještavanje, posebno kada se navode detalji načina ili mjesta smrti, može povećati rizik od imitativnog ponašanja, dok sadržaji usmjereni na pomoć, oporavak i prevazilaženje krize mogu imati zaštitni učinak.
Profesionalno izvještavanje podrazumijeva da se ne objavljuju detalji o načinu na koji je osoba sebi oduzela život, da se ne ističe precizno mjesto, sadržaj oproštajnih poruka niti fotografije i snimci povezani s okolnostima smrti. Naslovi ne bi trebali biti senzacionalistički, a samoubojstvo se ne smije predstavljati kao očekivana ili razumljiva posljedica jednog životnog događaja.
Posebno je važno izbjegavati pojednostavljena objašnjenja poput tvrdnji da je osoba sebi oduzela život samo zbog prekida veze, finansijskih problema, gubitka posla ili nekog drugog pojedinačnog događaja. Suicidalno ponašanje složeno je i najčešće je povezano s više međusobno isprepletenih faktora. WHO preporučuje i da svaki medijski sadržaj koji se bavi ovom temom ponudi provjerene informacije o tome gdje i kako potražiti pomoć.
Takav pristup ne znači izbjegavanje teme. Naprotiv, odgovorno izvještavanje može doprinijeti razbijanju stigme, boljem razumijevanju problema i tome da ljudi koji prolaze kroz krizu ranije zatraže pomoć.
Gdje potražiti pomoć?
Osoba koja ima suicidalne misli može se obratiti porodičnom ljekaru, psihologu, psihijatru ili centru za mentalno zdravlje, ali i osobi od povjerenja koja joj može pomoći da dođe do stručne podrške.
Za građane Tuzle, Centar za mentalno zdravlje Doma zdravlja Tuzla dostupan je putem centrale na broj 035 368 411, lokal 207. Besplatna savjetodavna linija Plavi telefon dostupna je na broju 080 05 03 05, radnim danima od 9 do 17 sati. Savjetnici pružaju razgovor i podršku, a putem njihove internet stranice moguće je obratiti se i pisanim putem.
Ako postoji neposredna opasnost da će osoba povrijediti sebe ili joj je život ugrožen, potrebno je odmah pozvati Hitnu medicinsku pomoć ili otići u najbližu službu hitne pomoći.
Ako ste zabrinuti za nekoga iz svoje okoline, ozbiljno shvatite ono što govori, ostanite uz tu osobu i pomozite joj da dođe do stručne pomoći.
Razgovor nije zamjena za liječenje i stručnu podršku, ali može biti prvi korak prema njima.
Možda će vas zanimati i ovo Taboo Show: Kako preživjeti smrt voljene osobe?
