Kapija, nekadašnje mjesto susreta i simbol mladosti, pretvorila se u simbol neizbrisive tuge. Žrtve ovog zločina u prosjeku su imale samo 23 godine. Nekadašnji Dan mladosti za Tuzlu i njene građane zauvijek će nositi značenje dana sjećanja na izgubljene mlade živote i ostati zapisan kao jedan od najtragičnijih trenutaka u historiji ovog grada.
U nastavku donosimo fotografije i ispričane sudbine onih čiji su životi nasilno prekinuti, prenesene od njihovih najbližih članova porodice i prijatelja. Kompletne priče i svjedočanstva o njima možete pročitati u knjizi ” Ubistvo svitanja”
Vesna Kurtalić imala je petnaest godina. Bila je poznata kao Veca, djevojčica vedrog duha koja je rado svoje misli zapisivala u dnevnik. Pohađala je Hemijsku školu, učestvovala u horu i folkloru, i uvijek je nosila osmijeh koji je širio toplinu među drugovima.
Edin Mehmedović imao je devetnaest godina. Volio je astrologiju i naučnu fantastiku, bio sportskog duha i uvijek spreman na izazove. Na zidu njegove sobe i danas stoji plakat s porukom: “Živi brzo jer smrt može doći prerano.” Bio je mladić koji je nosio srce puno snova.
Lejla Atiković imala je samo četrnaest godina. Bila je među najboljim učenicima, uvijek puna života i planova. Voljela je jazz-dance i školu, a u njenom pogledu skrivala se neutaživa žeđ za znanjem i srećom.
Sulejman Mehanović imao je dvadeset osam godina. Svoj život posvetio je porodici i domovini. Vratio se iz Hrvatske da brani Bosnu. Maštao je o automobilima još kao dječak. Bio je miran, tih i uvijek vjeran onome što voli.
Lejla Bučuk imala je šesnaest godina. Pohađala je Medicinsku školu i sanjala da postane ljekar. Njena posvećenost školi i spomenaru, u kojem je bilježila svakodnevne misli, govori o jednoj mladoj, odlučnoj i osjećajnoj djevojci.
Suzana Đušić imala je četrnaest godina. Njena ljubav prema muzici i knjigama išla je ruku pod ruku s izvanrednim školskim uspjehom. Željela je postati učiteljica i posvetiti se djeci. Sanjala je tiho, ali odlučno.
Muris Fatušić imao je petnaest godina. Volio je rep muziku, automobile i garderobu. Tog dana prvi put je izašao bez majčine dozvole. Kaseta u kasetofonu ostala je na svom mjestu, kao tiha uspomena na mladost koja nije stigla da odraste.
Suzan Abdulismail imala je petnaest godina. U spomenaru je ostavila riječi koje danas paraju srce: “Rodila sam se plačući dok su se svi smijali. Zato ću možda umrijeti smijući se kada svi budu plakali.” Voljela je muziku, scenu, život.
Edina Ahmetašević imala je dvadeset godina. Bila je studentica koja je svirala harmoniku, voljela porodicu i prijatelje. Njena tišina bila je snaga, njeno prisustvo radost. Donosila je toplinu gdje god bi došla.
Elvira Hurić imala je šesnaest godina. U Medicinskoj školi sanjala je da postane fizioterapeut, poput svoje sestre. Otac je čuvao njene slike, svaki pogled na njih bio je dodir sa sretnim trenucima koji više ne dolaze.
Asmir Bakalović imao je devetnaest godina. Student, sanjar, muzičar. Nosio je dugu kosu, volio prirodu i bio zaljubljen u Suzanu. Njegova vedrina bila je zarazna, a snovi veliki kao planina.
Edin Mujabašić, poznat kao Mony, imao je dvadeset jednu godinu. Njegova majka i danas čuva uspomene kroz fotografije. Bio je duša svakog društva, šarmantan i uvijek spreman za šalu.
Indira Okanović imala je šesnaest godina. Bila je poznata kao Zućo ili Plavuša zbog svoje svijetle kose koju nije dala ni da se pokvasi. Sanjala je da postane frizerka. Na Mejdanu je bila vođa, duša društva.
Samir Čirak imao je osamnaest godina. Bio je prvak BiH u plivanju, duhovit i vedar. Tog dana nosio je zelenu trenerku i zelenu majicu, a iz njega je zračila radost i ljubav prema životu.
Vanja Kurbegović imala je sedamnaest godina. Pohađala je dvije škole – medicinsku i ekonomsku. Sanjala je o radu u zdravstvu, voljela modu i učila uz muziku. U posljednjem pismenom radu pisala je o sreći.
Adrijana Milić imala je sedamnaest godina. Odgovorna, vedra, sanjala je da studira pravo. Tog dana se dugo pripremala za izlazak, ne sluteći da je predvečerje posljednje mladosti.
