Ralje film obilježio je 1975. godinu kao prekretnicu u filmskoj industriji, ali i u kolektivnom strahu generacija koje su nakon njega drugačije gledale na more. U tekstu donosimo zanimljivosti o filmu i ono što je važno znati o bijeloj psini, ugrožnoj vrsti.
Kako je sve počelo: Spielberg i prvo ljetno kino koje je promijenilo sve
Ralje film obilježio je 1975. godinu kao prekretnicu u filmskoj industriji, ali i u kolektivnom strahu generacija koje su nakon njega drugačije gledale na more. Režirao ga je tada 27. godišnji Steven Spielberg, kojem je upravo ovaj projekat otvorio vrata holivudske karijere kakva se rijetko ponavlja. Film je premijerno prikazan 20. juna 1975. godine i od tada, pa sve do danas, ne prestaje intrigirati ni publiku ni filmske kritičare.
Budžet koji je probijen, zarada koja je oborila sve rekorde
Kada je snimanje počelo, budžet je bio predviđen na svega 4,5 miliona dolara. Međutim, zbog brojnih tehničkih problema, snimanje se odužilo, troškovi su rasli i konačna cifra dostigla je gotovo 9 miliona dolara. To se tada smatralo rizičnim ulaganjem, ali se ispostavilo kao jedan od najisplativijih poteza u historiji filma. Ralje su zaradile više od 470 miliona dolara širom svijeta, postavši prvi film koji je prešao granicu od 100 miliona dolara zarade u američkim bioskopima, čime je rođena nova era, era ljetnog blockbustera.
Strah koji se prenio s platna u svakodnevni život
U prvoj godini prikazivanja, više od 67 miliona ljudi samo u SAD-u kupilo je ulaznicu za ovaj film. Procjenjuje se da je globalno Ralje gledalo preko 140 miliona ljudi. Spielberg je preko noći postao zvijezda, a njegov nervozni ali precizni stil režije, podržan genijalnom muzikom Johna Williamsa, redefinisao je kako se gradi napetost na filmu. Mnogi su se nakon gledanja filma ustručavali plivati u moru, čak i na ograđenim plažama. Strah od onoga što se ne vidi ispod površine postao je opće prihvaćena nelagoda.
Zvanični trailer kultnog filma iz 1975. godine donosi atmosferu napetosti i straha koji je obilježio generacije gledatelja.
Tri nastavka, ali samo jedan klasik
Zbog velikog uspjeha, uslijedili su i nastavci; drugi dio (Jaws 2) je prikazan 1978. godine i imao je solidan prijem, dok su treći (Jaws 3-D ) i četvrti film (Jaws: The Revenge) , iz 1983. i 1987. godine, naišli na mlake reakcije i publike i kritike. Spielberg se nije vraćao režiji nijednog nastavka, što mnogi smatraju ključnim razlogom zašto nijedan od njih nije dosegao intenzitet i značaj originala.
Bijela psina – između stvarnog predatora i filmskog čudovišta
Velika bijela psina (Carcharodon carcharias) jedna je od najvećih i najfascinantnijih morskih predatora. Može narasti i do šest metara dužine i težiti više od dvije tone. Iako ih film prikazuje kao bezdušne ubice, stvarnost je mnogo drugačija. Napadi na ljude su rijetki i najčešće su posljedica zabune (primjera radi od surfera „vide“ tuljana), a godišnje se u svijetu zabilježi prosječno oko 70 neizazvanih napada, od kojih je tek mali broj fatalan.
Najveći broj zabilježenih napada bijelih psina dešava se duž obala Australije, Južne Afrike i Kalifornije, gdje ove ajkule prirodno obitavaju u većem broju i često dolaze u kontakt s roniocima, surferima i plivačima. Obala Novog Južnog Velsa, zatim područje kod Cape Towna te pacifička obala SAD-a, naročito oko San Diega i San Francisca, spadaju u tzv. crvene zone kada su u pitanju napadi. Ipak, čak i u tim regijama napadi su rijetki u odnosu na broj ljudi koji svakodnevno boravi u moru.
Ajkule – drevni vladari okeana
Ajkule postoje više od 400 miliona godina, što znači da su starije čak i od dinosaurusa. U svijetu ih ima više od 500 poznatih vrsta, a razlike među njima su ogromne od sitne patuljaste ajkule duge svega 20 centimetara do impozantne kitopsine koja može narasti preko 12 metara. Iako ih većina ljudi povezuje s opasnošću, samo nekoliko vrsta ima zabilježene napade na ljude, među kojima prednjače bijela psina, tigar ajkula i bik ajkula.
Ajkule igraju ključnu ulogu u održavanju ravnoteže morskih ekosistema. Kao predatori na vrhu hranidbenog lanca, kontrolišu populacije drugih vrsta i sprečavaju širenje bolesti među slabijim jedinkama. Njihov nestanak bi imao ozbiljne posljedice za čitave okeanske sisteme. Upravo zato su mnoge organizacije pokrenule kampanje za njihovu zaštitu, kako bi se spriječilo dalje izumiranje, posebno u područjima gdje su izložene intenzivnom izlovu.
Ljudi su veća prijetnja psinama, a ne obrnuto
Uprkos njihovoj reputaciji, ajkule su mnogo više ugrožene nego što predstavljaju opasnost. Milioni ajkula godišnje budu ubijeni, najčešće zbog trgovine perajima, a veliki broj vrsta, uključujući bijelu psinu, nalazi se pod pritiskom izumiranja. Zagađenje, klimatske promjene i prekomjerni ribolov dodatno ugrožavaju njihova prirodna staništa.
Ima li bijelih psina u Jadranskom moru?
Prisutnost bijele psine u Jadranu nije mit, ali jeste rijetkost. Tokom decenija zabilježeni su slučajevi viđenja diljem Dalmacije, a najnoviji podaci potvrđuju da se te jedinke povremeno pojavljuju, naročito mlađe. U septembru 2023. ribar u Hrvatskoj uhvatio je i pustio mladu bijelu psinu kod Rogoznice, dok je nekoliko mjeseci kasnije viđena još jedna jedinka u crnogorskom dijelu Jadrana, na dubini od 115 metara.
Najsvježiji slučaj zabilježen je u junu 2025. godine, kada je u Kotorskom zalivu uhvaćena beba bijele psine duga oko 80 centimetara. Ribar koji ju je slučajno ulovio odmah ju je vratio u more, a stručnjaci ovaj događaj smatraju važnim pokazateljem da se ova vrsta u Jadranu možda čak i povremeno razmnožava.
Iako je velika bijela psina rijetka, Jadransko more je dom za više od 30 vrsta ajkula, od kojih su najčešće potpuno bezopasne za ljude. Među njima se ističe modrulj (Prionace glauca), elegantna i plava ajkula koja obitava u dubljim dijelovima mora, zatim raža, golub, morske mačke i druge manje vrste koje rijetko prilaze obali. Modrulji se povremeno mogu primijetiti i u blizini površine, ali napadi na ljude praktično ne postoje.
Biolozi objašnjavaju da bijele psine prate migracijske puteve kroz Sredozemlje, privučene prisustvom tuna, njihove glavne hrane. Ipak, do danas nije zabilježen nijedan smrtonosan napad u Jadranu, a prisustvo bijelih psina više se tumači kao sporadičan prolazak nego stalna pojava.
Zanimljivosti o filmu Ralje koje (vjerovatno) niste znali
Tokom snimanja filma, produkcijski tim suočavao se s neprestanim tehničkim problemima jer je snimanje obavljano na otvorenom moru – što je tada bilo gotovo nezamislivo za jednu holivudsku produkciju. Okean je često “glumio” protiv režisera, valovi su prekrivali opremu, kamere su bile neupotrebljive, a snimanje je umjesto planiranih 55 dana trajalo čak 159.
Ajkula Bruce, koju su koristili na snimanju, bila je izrađena u tri verzije i svaka je bila teška više od 500 kilograma. Toliko često je otkazivala da su članovi ekipe počeli nazivati film “Flaws” (greške), umjesto “Jaws”.
Steven Spielberg je nakon snimanja bio toliko iscrpljen da nije prisustvovao prvoj projekciji filma strahujući da će film biti potpuni promašaj zbog svih problema koje su imali tokom produkcije. Ispostavilo se da je upravo ta „nevidljivost“ ajkule, izazvana tehničkim ograničenjima, postala najjači adut filma.
Replika “You’re gonna need a bigger boat” nastala je spontano. Glumac Roy Scheider je improvizovao rečenicu na setu, a Spielberg je odlučio da je zadrži jer je izazivala smijeh i kod ekipe i kod publike u testnim projekcijama.
Muzika Johna Williamsa, sastavljena samo od dva tona, osvojila je Oskara i postala najprepoznatljiviji zvučni signal opasnosti u modernoj kulturi. Spielberg je kasnije izjavio da je muzika “50% uspjeha filma”.
Film je bio toliko uvjerljiv da su mnoge lokalne vlasti u priobalnim gradovima SAD-a zabilježile drastičan pad posjeta plažama tokom ljeta 1975. godine, a neki turistički uredi su pokušavali demantovati da bi se takva ajkula mogla pojaviti u njihovim vodama.
Film koji je postao škola napetosti
Mehanička ajkula korištena tokom snimanja, nazvana Bruce, često nije radila kako treba. Spielberg je zbog toga odlučio da ajkulu prikazuje što rjeđe, gradeći strah upravo na onome što se ne vidi, već se samo naslućuje kroz zvuk i muziku. Ovaj pristup, tada iznuđen, danas se smatra genijalnim i presudnim za uspjeh filma. Ralje nisu samo redefinisale horor žanr, već su postale uzor generacijama reditelja kako se od jednostavne premise može napraviti snažan, trajan filmski doživljaj.
Mnogi su odraslli u uvjerenju da štite od ajkula, a evo čemu stvarno služe bobci u moru
Fobije: kada strah od nečeg bezopasnog preuzme svakodnevicu
