Doniranja organa tema je koja u našem društvu i dalje izaziva nelagodu, iako je riječ o postupku koji može spasiti desetine hiljada života. Kada se govori o doniranju organa, prva reakcija kod mnogih ljudi je povlačenje i izbjegavanje razgovora, kao da je sama pomisao na to vezana za strah od smrti ili gubitka dostojanstva. Upravo zbog toga, doniranje organa kod nas ostaje na niskom nivou u poređenju s razvijenim državama gdje se bilježe značajni rezultati zahvaljujući dobro razvijenim sistemima i većoj svijesti građana.
Jedan od ključnih razloga zašto bježimo od doniranja organa jeste nedostatak informacija. Građani često nisu dovoljno upoznati s procedurama, pravnim okvirima i mogućnostima koje postoje. Nejasnoće stvaraju nepovjerenje, a nepovjerenje vodi do odbijanja da se o ovoj temi uopšte razgovara. Osim toga, važan faktor jeste i tradicionalno shvatanje tijela, odnosno uvjerenje da nakon smrti tijelo treba ostati netaknuto, što posebno dolazi do izražaja u zajednicama u kojima religija igra centralnu ulogu u svakodnevnom životu.
Ne treba zanemariti ni strah od zloupotreba. U javnosti često kruže priče o trgovini organima, što dodatno udaljava ljude od ideje da postanu donatori. Iako se radi o mitovima ili iznimno rijetkim slučajevima, percepcija je često snažnija od stvarnih činjenica. Tome doprinosi i nedostatak transparentnih kampanja i jasnih podataka o tome kako funkcioniše sistem transplantacije i ko ima kontrolu nad tim procesima.
Postoji i emocionalna dimenzija, jer odluka o doniranju često ne zavisi samo od pojedinca, nego i od njegove porodice. Kada se odluke donose u trenucima tuge i šoka, porodice obično ne žele da se dodatno suočavaju s pitanjem doniranja organa, iako bi upravo to moglo nekome produžiti ili spasiti život.
Upravo zato, doniranje organa zahtijeva širu društvenu diskusiju, otvoren razgovor i kampanje koje će ljudima približiti značaj ovakvih odluka. Kada bi se više govorilo o tome da jedno donirano tijelo može spasiti nekoliko života i pružiti novu šansu ljudima koji mjesecima ili godinama čekaju na transplantaciju, možda bismo kao društvo počeli manje bježati od ove teme i više je prihvatati kao čin humanosti i solidarnosti. Odluka o doniranju organa na kraju je lična odluka svakog od nas, ali treba imati na umu da se našim pristankom nakon smrti može spasiti mnogo života i podariti nova nada onima kojima je najpotrebnija.
