Novinarka SRNA-e kontaktirala je Mustafu Cerića povodom njegove kolumne o sprskom veličanju Ratka Mladića, pitajući ga, između ostalog, kako komentariše činjenicu da je 2010. predvodio dženazu generalu Rasimu Deliću.
Jutros me telefonom pozvala novinarka srpske novinske agencije SRNA iz Istočnog Sarajeva. Nije se predstavila imenom, ali je bila ljubazna i kulturna, što me prijatno iznenadilo nakon brojnih uvreda koje nam ovih dana stižu iz Srbije i manjeg bosanskog entiteta Eres.
Očito, pročitala je moju kolumnu „Slavljenje poraza: Kada ratni zločinac postane mjera ‘junaštva’“ te zaključila da sam njome kritizirao srpski narod. Zatim me podsjetila da sam 2010. godine predvodio dženazu generalu Rasimu Deliću, komandantu Armije Republike Bosne i Hercegovine, protiv kojeg se vodio postupak pred Tribunalom u Haagu. Upitala me: „Nisu li sve žrtve iste?“Budući da u tom trenutku nisam bio u prilici razgovarati, obećala je ponovo nazvati. Da se ne bi mučila, odgovoram joj na ovaj način javno – ljubazno, kulturno i s ljudskim poštovanjem, u nadi da je u srpskim medijima još ostalo prostora za činjenicu, savjest i dostojanstven razgovor.
Poštovana novinarko, najprije želim jasno kazati: nisam kritizirao srpski narod. Kritizirao sam i uvijek ću kritizirati politiku državnog revizionizma, negiranje pravosnažno utvrđenog genocida i javno veličanje presuđenih ratnih zločinaca. Narod nije isto što i zločinac; narod nije isto što i režim; narod nije isto što i propaganda koja nastoji zločin pretvoriti u junaštvo, a pravosnažnu presudu u navodnu nacionalnu nepravdu. Narod srpski mora biti svjestan toga, a ako nije, onda snosi posljedice svojih zabluda, na koje ih navodi srpska politika.
Upravo zato što poštujem srpski narod, ne pristajem da se njegovo ime veže za Ratka Mladića niti da se njegova čast mjeri Mladićevim zločinima. Srpski narod zaslužuje bolje moralne uzore od čovjeka koji je pravosnažno osuđen na doživotni zatvor za genocid u Srebrenici, zločine protiv čovječnosti i brojne ratne zločine počinjene širom Bosne i Hercegovine.
Pitanje dženaze generalu Rasimu Deliću nema nikakve veze s organiziranom glorifikacijom Ratka Mladića. Dženaza nije orden. Dženaza nije vojna parada. Dženaza nije proglašenje nevinosti niti poricanje nečije odgovornosti. Dženaza je islamska dova – molitva za umrlog, njegovo pravo i obaveza živih prema njemu. Na dženazi se umrli predaje Božijem sudu, jer samo Svevišnji Allah zna punu istinu o svakom čovjeku.
Pravo umrlog na ukop ne znači pravo živih da od njega prave idola – sveca. Postoji nepremostiva moralna razlika između toga da se čovjek dostojanstveno ukopa i toga da se njegovi zločini slave, da mu se priređuju državne počasti, da mu se pjevaju pjesme, podižu murali i spomenici te da se njegov lik nameće mladim generacijama kao mjera patriotizma i junaštva.
U trenutku smrti generala Rasima Delića njegov predmet nije bio pravosnažno okončan. Postojala je prvostepena presuda, ali je žalbeni postupak još trajao. Njegovom smrću postupak je obustavljen.
Kao reisu-l-ulema u Bošnjaka predvodio sam dženazu komandantu generalu Rasimu Deliću jer je to bila moja vjerska i ljudska dužnost. Ali nikada nisam, niti bih ikada, smatrao da dženaza daje pravo bilo kome da negira zločin, vrijeđa žrtve ili nečiju eventualnu krivicu pretvara u nacionalnu svetinju.
Mi ne negiramo presude Tribunala u Haagu kada nam se one ne sviđaju. Bosanska država nije izgradila svoj identitet na poricanju zločina. Naprotiv, njene institucije procesuirale su u vrijeme srpske agresije na našu zemlji i narod pripadnike vlastitih vojnih i policijskih struktura kada su postojali dokazi da su prekršili domaće ili međunarodno pravo. Zločini u Grabovici, na Kazanima i drugim mjestima nisu proglašavani herojskim djelima niti su njihovi počinitelji uzdizani u nacionalne svetinje.
To ne znači da je bosansko pravosuđe uvijek bilo savršeno niti da je svaki zločin dovoljno brzo i potpuno kažnjen. Znači, međutim, da Bosna nije usvojila zločin kao državnu ideologiju niti je genocid pretvorila u predmet nacionalnog ponosa. O čemu svjedoče međunarodne presude i mnoge institucije za ljudska prava u svijetu.
Jesu li sve žrtve iste?
Da – svaka nevina žrtva jednaka je u svom ljudskom dostojanstvu. Majčina suza nema ni naciju ni vjeru. Bol roditelja za ubijenim djetetom jednako boli u Sarajevu, Srebrenici, Prijedoru, Grabovici, Kazanima, Ahmićima i svakom drugom mjestu stradanja.
Ali nisu svi zločini isti po svom obimu, namjeri, organiziranosti i pravnoj kvalifikaciji. Nije isto pojedinačno kršenje zakona i sistematski, politički i vojno organiziran poduhvat progona, deportacije, masovnog ubijanja i genocida. Priznavanje te razlike ne umanjuje nijednu nevinu žrtvu; ono čuva istinu o svakoj od njih.Istinsko poštovanje prema „vlastitoj“ žrtvi dokazuje se i poštovanjem prema žrtvi drugoga. Ko priznaje samo svoju bol, a tuđu poriče, nije zaštitnik žrtve nego zarobljenik vlastite mržnje.Moja najvažnija pouka i poruka srpskoj javnosti glasi: prestanite dopuštati da najglasniji među vama veličaju ratne zločince u ime cijelog srpskog naroda. Prestanite pretvarati pravosnažno presuđeni genocid u predmet političkog nadmudrivanja. Ne vrijeđajte majke Srebrenice. Ne učite svoju djecu da je zločin junaštvo, da je poraz pobjeda i da je sramota nacionalna čast.Ratko Mladić ne smije biti mjera srpskog junaštva. On je mjera moralnog i političkog poraza ideologije koja je iza sebe ostavila masovne grobnice, razorene gradove, prognane ljude i trajnu stigmu na savjesti onih koji je i danas brane.
Mi u Bosni imamo više poštovanja prema srpskom narodu nego oni koji ga pokušavaju vezati za presuđene ratne zločince. Vjerujemo da srpski narod ima pravo na bolje uzore, zdraviju budućnost i život oslobođen tereta poricanja. Ali oslobođenje od tog tereta neće doći urlanjem, guslanjem, mitologiziranjem i vrijeđanjem žrtava. Doći će istinom, pokajanjem, suosjećanjem i hrabrošću da se kaže: zločin počinjen u naše ime nije naša čast, nego naša obaveza da ga osudimo.
Svaki umrli ima pravo na dostojanstven ukop i molitvu. Nijedan ratni zločinac nema pravo na glorifikaciju. Svaka nevina žrtva ima pravo na istinu, pravdu i sjećanje. A svaki narod ima obavezu da svoju djecu zaštiti od laži da je zločin put do slave.
To mora prestati – ne radi osvete, nego radi mira; ne radi poniženja srpskog naroda, nego radi njegovog moralnog oslobođenja; ne samo radi Bosne, Srbije i Balkana, nego radi budućnosti Europe i svijeta.
Mustafa Cerićreisu-l-ulema emeritus
