Davne 1949. godine otvoreno je prvo profesionalno pozorište u BiH i to u Tuzli, a druga bolnica u BiH je osnovana u Tuzli i to tuzlanska hastahana. Brojni su spomenici koji svjedoče o prošlosti i kontinuitetu življena u Tuzli. Gimnazijalka Ema Hasandžiković smatra da je poznavanje spomenika i kulturne baštine izuzetno bitno jer na taj način prijatelje upoznaje sa svojim gradom.
“Ja lično svojim prijateljima kada dolaze iz nekih drugih gradova volim pokazati spomenik Suzu koji je spomenik svim žrtvama holokausta. Naravno da ne zaboravim Kapiju koja je tragično neko iskustvo i za koju svaki čovjek treba da zna“ rekao Ema Hasandžiković, učenica Gimnazije „ Meša Selimović“ Tuzla
Iako su spomenici bitan historijski faktor, u obrazovanju im se ne daje toliko značaja koliko bi zapravo trebalo, smatra srednjoškolski profesor Ivica Kovačević.
„U redovitoj nastavi nemamo dovoljno ni vremena niti je to možda na neki način uključeno u programom toliko da bismo mi to rekli djeci“ dodao je Ivica Kovačević, profesor u Katoličkom školskom centru „Sveti Franjo“ Tuzla
Sa druge strane, prosvjetni radnici trude se da učenicima prezentuju spomenike i spomeničke cjeline, a interesovanja za to ima.
„To radimo i kroz terensku nastavu, kroz razne obilaske da djeca vide na licu mjesta i svakako i njima damo da učestvuju da istražuju i pišu i ponekad rade i prezentacije“ naglasila je Alma Berbić, profesorica u Gimnaziji „Meša Selimović“ Tuzla
Tuzlanski kanton ima 55 spomenika, od čega Tuzla 20. Neki od njih nisu u zavidnom stanju, neki propadaju ili ih uništava nekontrolisani proces modernizacije.
“Kroz savremene urbanizacije se uništavaju čitavi lokaliteti ili nalazišta i samo jedan pokret savremene mašine može uništiti i hiljade i stotine godine, a to su svjedočanstva vremena koja se ne mogu porediti sa nekim stambenim objektom“ zaključila je Mersiha Imamović, voditeljica odsjeka za Historiju na Filozofskom fakultetu u Tuzli
Stećci, sakralni objekti, trvđave, mostovi, sve su to spomenici sa kojima se Bosna i Hercegovina može pohvaliti u svijetu. Za razliku od zapada gdje se poštuje svaki oblik baštine, u našoj zemlji se prema riječima stručnjaka ne izdvaja dovoljno novca za restauraciju i obnovu hiljadugodišnjih svjedočanstava koja sama po sebi predstavljau bogatstvo naroda ovog kraja.