Prije pet godina Alena, Anesa i Amela napustila je majka. Otac, tada nije imao uslova da brine o njima. Zbog takvih okolnosti, njihov život trebao je biti nastavljen u Domu za djecu bez roditeljskog staranja. Tada je krenula borba Jusufa Mujića i njegove supruge za dječake.
“To je jedan veoma jak i težak udarac kada se tako nešto čuje. To je stvarno bila naporna borba, Pola godine sam se borio da oni ostanu kod mene. Kad su djeca mala, ovaj mali je imao samo dvije godine i kako ih dati u dom pored živih djeda i nene. Ja sam ih uzeo za ruke i doveo svojoj kući.“ rekao ja Jusuf Mujić
Nakon uspješnog završetka hraniteljskog programa, Centar za socijalni rad, brigu o djeci dodijelio je Jusufu i njegovoj supruzi. Briga o djeci kako ističe nije bila teška. Opet bi sve ponovio.
“Želja svakog djeda jeste da mu unuci budu uspješni.Tu borbu nisam ni osjetio, jer kad nešto želiš i hoćeš onda se to lagano savladava, a bilo je i napornih trenutaka.Valja tri muškaraca izgurati.” dodao je Jusuf Mujić.
Najmlađi, Amel, imao je dvije godine, kada su brigu o njemu preuzeli djed i nena. Sada je drugi razred osnovne škole. Bavi se karateom i ima velike snove.
“Ja želim biti policajac kada porastem. Zašto? To je posao gdje se boriš protiv kriminalaca, a ja nisam kriminalac.” nastavio je Amel Mujić
Karateom se bavi i 11-togodišnji Anes. On u budućnosti želi biti trener karatea.
“Nikakav drugi posao neću da imam. Želim samo da budem trener” rekao je Anes Mujić
Roditelji dječaka zvanično su se razveli prošle godine. Sud je starateljstvo dodijelo djedu, uz povremene posjete roditeljima. Anes koji je sa pet godina doživio tešku sudbinu, sada je odrastao i shvata šta se desilo. Kontakte sa roditeljima rijetko ostvaruje.
“Imam njihov broj, ponekad pišem sa ocem, nekada me nazove i nekada pričam. Imam i mamin broj, ali sa njom ne pišem, odgovaram samo kada mi pošalje poruku. Da li se javlja često? Ne.” nastavio je Anes Mujić
Najuspješniji karatista među njima je Alen. Iza sebe ima preko 44 medalje sa raznih takmičenja. Prvu medalju osvojio je u Gračanici sa deset godina. Svaku osvojenu, posvetio je prvenstveno sebi.
“Cilj mi je bio da budem najbolji. Da bih imao bolju sliku sebe i da me ljudi gledaju drugačije” dodao je Alen Mujić
Alen, kao najstariji, najviše od svih svjestan je šta su djed i nena učinili za njega i braću. S toga im svakodnevno nastoji olakšati.
„Prvo da ih ne sekiramo, jer stari su i nepotrebno je i poslije toga da se brinem o mlađoj braći, jer mora neko“ nastavio je Alen Mujić
Svaka medalja, svaka dobra ocjena u školi suze su radosnice za djeda.
“Ja sam veoma ponosan, malo je to teško i opisati. Meni je 67 godina, nadam se da sam učinio ono što sam mogao i koliko sam mogao“ zaključio je Jusuf Mujić.
A učinio je…mnogo.
