Pripreme za sezonu grijanja već su počele, a prodajna mjesta bilježe veće interesovanje kupaca za drvo i pelet.
Iako se potražnja u ovom periodu postepeno povećava, snabdjevači za sada ne očekuju probleme u isporuci ogrjeva na domaćem tržištu.
“Pa konkretno kada je sada ovaj period, početak septembra mjeseca u pitanju, možemo potvrditi da ogrjeva ima u dovoljnim količinama za potrebe naših domaćih tržišta” kazao je Muhamed Helać, predstavnik kompanije “Drvosječa”.
Kao i prethodnih godina, građani najčešće kupuju ogrjevno drvo i pelet. Cijena metra iscijepanog drveta kreće se između 140 i 200 KM, dok je za tonu peleta potrebno izdvojiti od 790 do 830 KM, u zavisnosti od kvaliteta.
Iz drvoprerađivačkog sektora poručuju da je ogrjev najpovoljnije nabavljati tokom prva četiri mjeseca u godini, kada su cijene uglavnom niže nego pred početak sezone.
“Nažalost, mi smo imali situaciju da kad je u martu ili aprilu cijena peleta, evo konkretno, bila 500 do 550 maraka, nekako je vladala ta neka klima da su ljudi govorili da biće to još jeftinije. Mi smo govorili da neće, da su takve, nažalost, tržišna kretanja.“ navodi Helać.
Pored drveta i njegovih derivata, koji su i dalje među najzastupljenijim energentima u domaćinstvima u Bosni i Hercegovini, ugalj koji je nekada važio za najpopularniji se koristi sve manje.
Iako je Tuzlanski kanton tradicionalno vezan za proizvodnju crnog uglja i lignita, ova goriva sve su rjeđi izbor za zagrijavanje domaćinstava. Cijene pritom nisu značajnije padale, ali su uglavnom stabilne, pa se tona uglja u obliku kocke ili oraha kreće od približno 240 do 265 KM.
„Ugalj i drva a zatim i pelet godinama su važili kao najčešći oblici ogrjeva u domaćinstvima BiH. Međutim posljednji godina sve češće viđamo uređaje koji koriste električnu energiju za zagrijavanje prostorija kao što su toplotne pumpe, grijalice i klima uređaji.“
Troškovi grijanja na struju zavise od uređaja, kvadrature i izolacije, a za prosječno domaćinstvo tokom sezone mogu iznositi oko 1.500 KM. U taj račun često ulazi i potrošnja električne energije za kuhanje, zagrijavanje vode i druge svakodnevne potrebe, pa građani dobro računaju koji im je način grijanja najisplativiji.
„Može li se na jednoj mjesečnoj plati ili penziji to priuštiti? Ne, ako čovjek nema svoju šumu, sigurno ne može, to je veliki problem.“
„Ja se grijem na struju. Meni lično nije skupo. S obzirom na ugalj, pelet i ostalo, meni se čini da je duplo jeftinije.“
„Skupo jašta je. Moraš se grijat, moraš se grijat na nešto“
„Mislim da je skuplji nego što treba, zavisi koji je nivo stanovništva, jer stvarno svijet nema para.“
Koliko god se razlikovali načini grijanja, računi na kraju sezone svode se na isto pitanje, koliko kućni budžet može izdržati. Cijene ogrjeva jesu stabilnije nego prethodnih godina, ali za veliki broj građana i dalje ostaju visoke.
Koja opcija je najisplativija?
Ako domaćinstvo već ima peć ili kotao na drva, a metar iscijepanog drveta košta oko 200 KM, u pravilu se najviše isplati ostati na drvetu. Prelazak na ugalj zahtijevao bi novu ili prilagođenu peć odnosno kotao, pa razlika u cijeni energenta teško opravdava investiciju. Prelazak na pelet bio bi još skuplji jer uz pelet od oko 800 KM po toni treba platiti i novi sistem, dok prelazak na struju može imati smisla prije svega ako se postojeći sistem mora mijenjati ili ako domaćinstvo želi jednostavnije grijanje bez skladištenja ogrjeva.
Ako domaćinstvo koristi ugalj i već ima odgovarajući kotao ili peć, nastavak grijanja na ugalj finansijski je najjednostavnije rješenje jer nema nove investicije. Prelazak na drva može imati smisla ukoliko postojeći kotao može koristiti oba energenta, posebno uz cijenu drveta od oko 200 KM po metru. Ako je za drva potrebno mijenjati cijeli sistem, korist je znatno manja. Prelazak sa uglja na pelet donosi veću udobnost i čistiji način grijanja, ali uz cijenu peleta od oko 800 KM po toni i trošak novog kotla teško se može opravdati isključivo uštedom. Prelazak na struju također nije prvenstveno finansijska odluka ako je postojeći sistem na ugalj ispravan, ali može biti zanimljiv onima kojima je važnija jednostavnost korištenja.
Za domaćinstvo koje već ima peć ili kotao na pelet, povratak na drva uglavnom se ne isplati ako zahtijeva kupovinu novog sistema. Isto vrijedi i za ugalj, posebno jer bi ponovo trebalo ulagati u peć ili kotao, prostor za skladištenje i rukovanje gorivom. Iako je pelet skup, kada je sistem već kupljen najveća investicija je iza vlasnika. Zato je nastavak grijanja na pelet najčešće racionalniji nego ponovno mijenjanje kompletnog sistema. Prelazak na električno grijanje mogao bi biti opravdan ako godišnji račun od oko 1.500 KM bude niži od ukupnog troška potrebne količine peleta, ali to zavisi od veličine i izolacije objekta i vrste električnog grijanja.
Ako domaćinstvo nema nikakav sistem grijanja i tek treba odlučiti šta će ugraditi, situacija je drugačija. Ulaganje u klasičnu peć na drva može biti povoljno tamo gdje nije potreban skup sistem centralnog grijanja, a drvo je dostupno po cijeni od oko 200 KM po metru. Novi sistem na ugalj teže je opravdati jer uz kupovinu opreme dolaze skladištenje, čišćenje i rukovanje gorivom, pa ugalj od oko 250 KM nema veliku prednost ako se kreće od nule. Pelet nudi veću automatizaciju, ali početna investicija i cijena energenta od oko 800 KM po toni čine ga jednom od skupljih opcija za nekoga ko tek ugrađuje grijanje. Ako se cijeli objekat može grijati na struju za približno 1.500 KM po sezoni, posebno efikasnim klima uređajima ili drugim štedljivijim sistemom, struja može biti vrlo konkurentna jer početna investicija može biti znatno manja.
Ako neko ko se grije na drva razmišlja o peletu, finansijski se prelazak uglavnom ne isplati dok postojeća peć ili kotao dobro rade. Pelet donosi komfor, ali ne nužno i uštedu. Ako razmišlja o uglju, promjena ima smisla jedino ako postojeći sistem već može sagorijevati ugalj bez većih ulaganja. Prelazak sa drva na struju može biti opravdan kod manjih i dobro izolovanih objekata, ali ne mora donijeti uštedu u velikim kućama.
Kod prelaska sa uglja na drva presudno je može li postojeći kotao koristiti drvo. Ako može, prelazak može biti isplativ i bez većih ulaganja. Ako ne može, kupovina novog sistema značajno smanjuje ekonomsku korist. Sa uglja na pelet prelazi se prije svega zbog komfora, automatizacije i manje prljavštine, a mnogo rjeđe zbog čiste finansijske računice. Sa uglja na struju ima smisla prelaziti ako ionako predstoji zamjena starog sistema i ako objekat nije veliki potrošač energije.
Sa peleta na drva ili ugalj uglavnom se ne isplati prelaziti samo zbog trenutne cijene energenta, jer bi domaćinstvo odustalo od već plaćenog sistema i ponovo ulagalo u drugi. Takva promjena ima više smisla tek ako cijena peleta duže vrijeme ostane visoka ili postojeći sistem dođe do kraja radnog vijeka. Sa peleta na struju računica može biti zanimljivija, posebno ako domaćinstvo već ima klima uređaje ili drugu odgovarajuću opremu i ako se godišnji trošak grijanja zaista može zadržati oko 1.500 KM.
Ako se domaćinstvo već grije na struju i sezona ga košta oko 1.500 KM, prelazak na drva teško je opravdati ako prvo mora kupiti peć, napraviti dimnjak ili ugraditi centralno grijanje. Prelazak na ugalj još je manje privlačan ako infrastruktura ne postoji. Pelet također zahtijeva značajno početno ulaganje, pa bi morao donijeti veliku dugoročnu uštedu da bi se promjena isplatila. Ako električni sistem već funkcioniše i troškovi ostaju u navedenom okviru, najčešće je finansijski racionalnije zadržati ga.
Najjednostavnija računica zato je da onome ko već ima funkcionalan sistem najčešće nije isplativo mijenjati ga samo zbog trenutne cijene energenta. Najveća razlika nastaje kod domaćinstava koja tek biraju grijanje, jer tada treba zajedno posmatrati cijenu opreme, energenta, održavanja i očekivani trošak tokom više sezona.
