Zapadni Balkan posljednjih godina postaje važan dio evropske automobilske industrije, jer fabrike širom regiona proizvode kablove, električne sisteme, metalne dijelove, filtere, presvlake, plastične komponente i druge dijelove koji završavaju u vozilima velikih svjetskih brendova.
Od Kragujevca u Srbiji, preko Tetova i Skoplja u Sjevernoj Makedoniji, do Sarajeva, Tirane i Prištine, region se sve snažnije povezuje sa evropskim lancima snabdijevanja. Dijelovi proizvedeni na Zapadnom Balkanu ugrađuju se u vozila kompanija Volkswagen, Mercedes-Benz, BMW, Audi, Stellantis i drugih proizvođača.
Ovaj razvoj zasnovan je na modelu koji su zemlje regiona gradile više od dvije decenije. Vlade su stranim investitorima nudile niske poreze, subvencije za zapošljavanje, slobodne ekonomske zone, povoljno zemljište i infrastrukturnu podršku. Za evropske proizvođače, Zapadni Balkan je predstavljao prostor sa nižim troškovima rada, blizinom tržištu Evropske unije i radnom snagom koja ima određenu industrijsku tradiciju.
Ipak, model koji je donio rast sada pokazuje svoja ograničenja. Region jeste postao dio evropske proizvodne mašinerije, ali se tehnologija, dizajn, razvoj proizvoda, brendovi i najveći dio profita i dalje nalaze uglavnom u rukama stranih kompanija.
Najveću zavisnost od automobilske industrije ima Sjeverna Makedonija. Više od polovine ukupnog izvoza te zemlje povezano je s ovim sektorom, dok vrijednost izvoza iznosi između tri i četiri milijarde eura godišnje. Desetine hiljada radnih mjesta direktno ili indirektno zavise od automobilskih dobavljača, što znači da se svako usporavanje u evropskoj, posebno njemačkoj autoindustriji, brzo odražava na makedonsku ekonomiju.
Srbija je najveći industrijski centar regiona. Automobilski izvoz premašuje četiri milijarde eura, a u zemlji posluje oko 140 dobavljačkih kompanija. Među investitorima su Bosch, Continental, Michelin, Aptiv i Stellantis. Takva baza Srbiji daje značajnu prednost, ali je istovremeno čini osjetljivom na promjene u evropskoj automobilskoj industriji.
Bosna i Hercegovina u ovu industriju ulazi sa drugačije pozicije. Za razliku od zemalja koje su se više oslanjale na slobodne zone i jeftinu radnu snagu, BiH ima industrijsko naslijeđe iz ranijeg perioda. To joj daje tehničku i inženjersku osnovu, posebno u proizvodnji metalnih dijelova, aluminijskih komponenti, dijelova za motore, kočionih sistema, filtera, tekstila, kože, gume i plastike.
Albanija i Kosovo još grade svoje mjesto u automobilskoj industriji. Albanija bilježi rast izvoza mašina, opreme i rezervnih dijelova, ali istovremeno gubi dio prednosti jeftine radne snage. Kosovo je najmanja automobilska ekonomija regiona, ali pojedine kompanije pokušavaju ući u specijalizovane segmente, poput dijelova od karbonskih vlakana i tekstilne rasvjete za premium automobile.
Crna Gora ostaje gotovo izvan proizvodne mape automobilske industrije. Njena ekonomija više je usmjerena na uvoz, distribuciju i potrošnju vozila nego na proizvodnju dijelova i komponenti.
Njemačka ima ključnu ulogu u automobilskoj industriji Zapadnog Balkana. Za zemlje regiona ona nije samo tržište, nego i investitor, kupac, tehnološki standard i izvor rizika. U Sjevernoj Makedoniji izvoz prema Njemačkoj iznosi gotovo 2,9 milijardi eura, dok je u Bosni i Hercegovini Njemačka najvažnije tržište za automobilske dijelove. U Srbiji su glavni izvozni pravci Njemačka, Mađarska i Češka, a zatvaranje pojedinih njemačkih fabrika pokazalo je koliko se krize brzo prenose na domaće ekonomije.
Upravo tu počinje najveća dilema. Zapadni Balkan proizvodi sve više, ali odlučuje vrlo malo. Region je prešao put od tržišta koje uglavnom kupuje automobile do prostora koji učestvuje u njihovoj proizvodnji, ali uglavnom u poslovima niže dodane vrijednosti.
Godinama je formula bila jednostavna: niže plate, porezne olakšice, subvencije i blizina evropskom tržištu. To je donijelo investicije, izvoz i radna mjesta. Međutim, ta formula se približava kraju. Troškovi rada rastu, raspoložive radne snage je sve manje zbog iseljavanja i demografskih promjena, a evropska automobilska industrija prolazi kroz usporavanje i tehnološku transformaciju.
Podaci o platama pokazuju značajne razlike u regionu. Srbija ima najviše bruto plate u proizvodnom sektoru, dok Kosovo i Albanija i dalje imaju najniže troškove rada. Ipak, ni ta prednost više nije dovoljna kao ranije, jer nova autoindustrija traži više znanja, softvera, automatizacije i tehničkih vještina.
Zemlje Zapadnog Balkana godinama su se takmičile u poticajima za investitore. Srbija nudi porezne olakšice, subvencije, slobodne zone i podršku za nova radna mjesta. Sjeverna Makedonija u tehnološko-industrijskim zonama nudi vrlo povoljne uslove, uključujući poreske i carinske olakšice. Bosna i Hercegovina se više oslanja na postojeću industrijsku bazu i slobodne zone, Albanija na niske poreze i subvencije, dok Kosovo nema poseban sektorski paket za automobilsku industriju.
Takav model donio je fabrike i izvoz, ali sljedeća faza bit će teža. Kako se zemlje regiona približavaju Evropskoj uniji, prednost više neće biti samo u niskim porezima i jeftinoj radnoj snazi. Sve važniji postaju produktivnost, tehnologija, čista energija, evropski standardi i sposobnost proizvodnje komponenti veće vrijednosti.
Srbija se pokušava pozicionirati između Evrope i Kine. Evropski investitori već imaju snažno prisustvo, ali kriza u evropskoj automobilskoj industriji otvara prostor i za kineske kompanije. Iako Srbija bilježi milijarde eura izvoza, smanjenje broja radnih mjesta i zatvaranja pojedinih pogona od 2025. godine pokazali su da ni najveća industrijska baza regiona nije zaštićena od globalnih promjena.
Sjeverna Makedonija je primjer zemlje koja je izgradila snažan model privlačenja automobilskih dobavljača. Niski porezi, državne subvencije, slobodne zone i jeftinija radna snaga pretvorili su je u važnu proizvodnu bazu. Ipak, upravo velika zavisnost od jednog sektora sada predstavlja rizik, jer se svako usporavanje u Evropi, posebno u Njemačkoj, direktno prenosi na makedonsku ekonomiju.
Bosna i Hercegovina ima tradiciju, fabrike i znanje, ali se suočava s pitanjem da li je to dovoljno za privlačenje novih investitora. Domaće kompanije uglavnom proizvode mehaničke dijelove i komponente od čelika i aluminija. Veći dio sektora djeluje u pozadini globalnih brendova, u dijelu lanca vrijednosti gdje se proizvode dijelovi bez direktne kontrole nad finalnim proizvodom.
Izvoz automobilske industrije u BiH dostigao je 678,5 miliona KM. Najvažnija tržišta su Njemačka, Austrija i Italija, dok se najviše izvoze dijelovi za vozila, aluminijski točkovi, izduvni sistemi, motori, transmisije, kočioni sistemi, pumpe, filteri, tekstilni i kožni proizvodi, te komponente od metala, gume i plastike.
Albanija se nalazi između rasta i gubitka prednosti jeftine radne snage. Izvoz grupe proizvoda koja obuhvata mašine, opremu i rezervne dijelove dostigao je oko 39,7 milijardi leka u 2025. godini. To je rast u odnosu na prethodnu godinu, ali sporiji nego ranije. Pritisak stvaraju rast troškova rada, kursne razlike i nedostatak stručnog kadra, posebno na menadžerskim pozicijama.
Kosovo pokušava pronaći prostor kroz specijalizaciju. Iako je izvoz ovog sektora još uvijek mali, pojedine kompanije već proizvode komponente koje ulaze u lance dobavljača velikih evropskih brendova. Primjeri uključuju tekstilnu rasvjetu za automobile i dekorativne dijelove od karbonskih vlakana, koji se koriste u premium vozilima. Strategija Kosova nije masovna proizvodnja, nego ulazak u uske, specijalizovane niše.
Crna Gora ostaje automobilski autsajder regiona. Dok druge zemlje Zapadnog Balkana razvijaju proizvodne baze za automobilske dobavljače, Crna Gora i dalje uglavnom funkcioniše kao tržište za uvoz, logistiku i distribuciju vozila. Njena prisutnost u evropskim industrijskim lancima je minimalna.
Pred zemljama regiona sada je ključni izbor. Mogu ostati prostor u kojem se za druge sklapaju dijelovi, ili mogu pokušati razviti više znanja, tehnologije i proizvoda veće vrijednosti. Za taj iskorak nisu dovoljne samo subvencije i niski porezi. Potrebni su stručni kadrovi, domaće firme, inovacije, bolja infrastruktura i jasna industrijska politika.
Pitanje koje će obilježiti narednu deceniju jeste da li Zapadni Balkan može napredovati u globalnom lancu vrijednosti ili će ostati evropska radionica jeftine radne snage.
