Ne stišava se bura oko gašenja TV kanala u kablovskim i IPTV mrežama širom Bosne i Hercegovine, a u fokusu javnosti našli su se odnosi između televizijskih kuća, operatera i krajnjih korisnika. I dok jedni tvrde da se domaći kanali moraju emitovati bez obzira na okolnosti, drugi se pozivaju na zakon i regulatorna pravila. Ključno pitanje je ko zapravo reguliše ovu oblast i šta zaista piše u važećim propisima.
Ko je nadležan za ovu oblast?
U Bosni i Hercegovini oblast elektronskih komunikacija i distribucije televizijskih programa reguliše Regulatorna agencija za komunikacije RAK. RAK donosi obavezujuća pravila za emitere i operatere, izdaje dozvole i nadzire njihovu primjenu. Kada je riječ o kablovskim i IPTV operaterima, presudna su dva akta, Pravilo o dozvolama za distribuciju audiovizuelnih medijskih usluga iz 2016. godine i novo Pravilo o odnosima sa krajnjim korisnicima iz 2024. godine.
Pravilo iz 2016. godine jasno postavlja osnovnu logiku sistema. Operater smije distribuirati samo one televizijske kanale za koje ima riješena prava i koji su navedeni u programskoj listi odobrenoj od RAK-a. Drugim riječima, nijedan kanal ne može biti emitovan „po automatizmu“, bez pravno regulisanog odnosa između vlasnika programa i distributera. Upravo tu leži i odgovor na dilemu koja je izazvala najviše polemika. Ako televizijska stanica traži naknadu za svoja prava, a operater s njom ne postigne dogovor, operater nije obavezan da taj kanal zadrži u svojoj ponudi. Pravila RAK-a ne propisuju obavezu emitovanja domaćih TV kanala u slučaju kada se traži naplata prava i kada nema zaključenog ugovora.
To znači da gašenje kanala u takvim situacijama nije proizvoljna odluka, već posljedica neregulisanih imovinskih i ugovornih odnosa. Operater ne samo da nema obavezu, nego i ne smije distribuirati program za koji nema riješena prava i odobrenu programsku listu.
Koja prava imaju korisnici?
Drugo važno pitanje odnosi se na prava korisnika. Mnogi građani smatraju da im izmjena programske ponude automatski daje pravo da raskinu ugovor bez ikakvih obaveza. Međutim, novo Pravilo o odnosima sa krajnjim korisnicima iz 2024. godine tu dilemu rješava prilično jasno. Promjena ili ukidanje pojedinih TV kanala sama po sebi ne predstavlja zakonski osnov za raskid ugovora bez posljedica. Operateri imaju obavezu da korisnike informišu o promjenama, ali pravo na raskid bez penala postoji samo u slučajevima kada operater ne ispunjava bitne ugovorene elemente usluge, poput tehničkih parametara ili osnovnih uslova definisanih ugovorom.
U praksi to znači da nezadovoljstvo zbog gašenja određenog kanala ne povlači automatsko pravo na raskid ugovora, osim ako je takva mogućnost izričito navedena u samom ugovoru između korisnika i operatera. Korisnici u takvim situacijama mogu uložiti prigovor operateru, a potom i RAK-u, ali ugovorne obaveze ostaju na snazi.
Kada se sve sabere, važeći propisi jasno razdvajaju tri nivoa odgovornosti. Televizijske kuće imaju pravo tražiti naknadu za svoj program. Operateri imaju pravo da odluče hoće li takve uslove prihvatiti, ali nemaju obavezu emitovanja bez ugovora. Korisnici, s druge strane, imaju pravo na informisanost i prigovor, ali ne i automatski raskid ugovora zbog izmjene programske šeme.
