Nije bilo Wi-Fija, društvenih mreža ni pametnih telefona. Muzika se snimala na kasete, filmovi gledali na VHS-u, a za razgovor s nekim ko nije bio kod kuće nije bilo dovoljno samo poslati poruku. Ako se sjećate 1996. godine, neke od ovih stvari vjerovatno će vas odmah vratiti u jedno potpuno drugačije vrijeme.
Danas nam je gotovo nezamislivo izaći iz kuće bez mobilnog telefona. Navigacija nam govori kojim putem krenuti, poruke stižu istog trenutka, fotografije pravimo bez razmišljanja, a gotovo svaka informacija udaljena je svega nekoliko dodira ekrana.
Prije 30 godina svakodnevica je izgledala potpuno drugačije.
Posebno u Bosni i Hercegovini.
BiH 1996. godine: Život se ponovo vraćao na ulice
Za ljude u Bosni i Hercegovini 1996. nije bila samo još jedna godina iz devedesetih.
Bila je to prva godina nakon završetka rata i vrijeme u kojem se život, korak po korak, pokušavao vratiti u normalu.
Obnavljale su se kuće i zgrade, djeca su se vraćala u škole, ponovo su se otvarale prodavnice i kafići, a gradovi su polako dobijali ritam svakodnevnog života.
Mnoge porodice još su osjećale posljedice ratnih godina, infrastruktura se popravljala, a ono što danas smatramo sasvim običnim tada je često predstavljalo veliki korak naprijed.
U septembru 1996. održani su i prvi poslijeratni opći izbori u Bosni i Hercegovini.
Ali kada se ljudi danas prisjećaju tog vremena, često se ne sjete prvo velikih događaja.
Sjećaju se detalja.
Muzike. Televizije. Druženja. Prvih izlazaka. Automobila. Mirisa kafe. Čekanja telefonskog poziva.
I života bez interneta u džepu.
Mobitel? Za većinu je i obični telefon bio dovoljan
Današnjim generacijama vjerovatno je teško objasniti koliko je telefon nekada imao jednostavnu namjenu.
Služio je za pozive.
I to ako ste ga imali.
Nije bilo WhatsAppa, Vibera, Messengera, videopoziva niti mogućnosti da nekome pošaljete svoju lokaciju.
Dogovor je izgledao otprilike ovako: nađemo se u sedam ispred tog i tog mjesta.
Ako neko zakasni – čekate.
Niste mogli poslati poruku: „Gdje si?“
Mobilni telefoni jesu postojali, ali su za većinu ljudi još bili skupi i daleko od uređaja koje će gotovo svi nositi nekoliko godina kasnije.
A baterija, kamera, aplikacije i društvene mreže?
To je tada pripadalo budućnosti.
Internet se tek spremao promijeniti sve
Google nije postojao.
Facebook nije postojao.
YouTube nije postojao.
Instagram, TikTok i brojne druge platforme koje danas zauzimaju sate našeg dana bile su nezamislive.
Internet je tokom devedesetih tek počinjao ulaziti u svakodnevni život, a povezivanje nije izgledalo kao danas.
Nije bilo kućnog Wi-Fija na koji su istovremeno povezani telefoni, televizori, računari, satovi i drugi uređaji.
Oni koji su kasnije koristili dial-up internet dobro pamte njegov karakteristični zvuk i čekanje da se računar poveže.
A onda ste pazili koliko ćete dugo ostati online.
Kasete, CD-ovi i čekanje omiljene pjesme na radiju
Spotify?
Niko nije znao šta bi to trebalo biti.
Muzika se slušala na radiju, kasetama i CD-ovima.
Jedna od posebnih vještina bila je snimiti omiljenu pjesmu s radija.
Kaseta je bila spremna, prst na dugmetu za snimanje, a onda se čekalo da voditelj prestane govoriti i da počne pjesma koju želite.
Ako bi voditelj ponovo počeo pričati nekoliko sekundi prije njenog završetka – snimak više nije bio savršen.
Ali se svejedno slušao desetine puta.
Pravile su se vlastite muzičke kompilacije, kasete su se posuđivale prijateljima, a omiljeni album bio je nešto što se čuvalo.
Nije bilo mogućnosti da preslušate gotovo svaku pjesmu ikada snimljenu u nekoliko sekundi.
VHS, videoteke i film za vikend
Gledanje filma također je bilo potpuno drugačije iskustvo.
Nije bilo Netflixa i drugih streaming platformi.
Niste pola sata listali hiljade naslova da biste na kraju zaključili da ne znate šta gledati.
Postojale su VHS kasete.
Kasnije su videoteke postale nezaobilazno mjesto za ljubitelje filmova. Odlazak po film za vikend bio je mali događaj, a police s kasetama pregledavale su se dok se ne pronađe nešto što vrijedi ponijeti kući.
I, naravno, postojalo je jedno važno pravilo:
Kasetu treba premotati.
Fotografija nije nastajala za Instagram
Danas tokom jednog izlaska možemo napraviti stotine fotografija.
Pogledamo ih odmah, obrišemo one koje nam se ne sviđaju i napravimo nove.
Devedesetih je bilo drugačije.
Film u fotoaparatu imao je ograničen broj snimaka, pa se razmišljalo prije nego što se pritisne okidač.
A rezultat?
Niste ga vidjeli odmah.
Film je prvo trebalo odnijeti na razvijanje.
Tek kasnije biste saznali je li fotografija ispala savršeno, je li neko zatvorio oči ili je pola kadra završilo u mraku.
Upravo zbog toga stare porodične fotografije danas možda imaju posebnu vrijednost. Nisu nastajale da bi prikupile lajkove – nastajale su da ostanu uspomena.
Automobili bez ekrana, kamera i navigacije
Velika razlika vidi se i kada uporedimo automobile iz 1996. s današnjim vozilima.
Veliki ekrani osjetljivi na dodir, navigacija, povezivanje s telefonom, kamere za vožnju unazad i brojni sistemi pomoći vozaču nisu bili dio uobičajenog automobila.
Ako niste znali put?
Pitali biste nekoga.
Ili biste izvadili kartu.
Na dužim putovanjima unaprijed se znalo gdje će se stati, gdje se toči gorivo i gdje se može popiti kafa.
Benzinske stanice prvenstveno su bile mjesta na kojima se naspe gorivo i nastavi putovanje.
Danas su se i one značajno promijenile. Uz gorivo nude trgovine, kafu, hranu, različite usluge za putnike, a sve je prisutnija i infrastruktura vezana za električnu mobilnost.
Petrol je na tržištu Bosne i Hercegovine prisutan od 1999. godine, kada je osnovan Petrol BH Oil Company u Sarajevu, a kompanija je tokom narednih godina širila mrežu benzinskih stanica širom zemlje.
Koliko se zapravo sve promijenilo za 30 godina?
Možda najbolji način da shvatimo koliko je 1996. daleko jeste da pogledamo telefon koji trenutno držimo u ruci.
Jedan uređaj danas je zamijenio telefon, fotoaparat, kameru, kasetofon, CD player, kartu, navigaciju, televizor, novine, kalendar, rokovnik i još desetine stvari.
Za samo tri decenije način na koji komuniciramo, putujemo, slušamo muziku, gledamo filmove, radimo i družimo se potpuno se promijenio.
A ipak, kada pitate ljude koji pamte devedesete, često ćete čuti istu rečenicu:
„Bilo je nekako drugačije.“
Možda sporije.
Možda jednostavnije.
A možda nam se tako samo čini kada prošlost gledamo kroz uspomene.
Jedno je sigurno – generacije koje pamte 1996. živjele su u vremenu koje današnjoj djeci već može zvučati kao neki drugi svijet.
